Centar za politike emancipacije
info@cpe.org.rs
www.cpe.org.rs
Copyleft 2018 CPE
Partnerske organizacije

U tekstu pred vama Bojana Tamindžija analizira na kojim sve nepravdama počiva globalna industrija odeće i obuće, ali i koji bi bili mogući načini da se te nepravde barem delimično uklone.

Kada je, 2013. godine, dan pre tragedije u „Rana Plazi“ u Bangladešu, inspekcija zbog ogromne pukotine u konstrukciji zvanično proglasila zgradu nebezbednom, vlasnici tekstilnih postrojenja poručili su radnicama i radnicama da će ostati bez mesečne plate ukoliko sutra ne dođu na posao. Poslodavcima se činilo jednostavnijim rizikovati ljudske živote nego plaćati penale brendovima, a za radnice i radnike je strah od gubitka plate bio veći od straga da se uđe u zgradu koja se svakog trenutka može srušiti. Bilans od hiljadu sto trideset i četvoro mrtvih, kao i nekoliko hiljada povređenih, pokazao je na najbrutalniji mogući način vrednost ljudskih života u globalnim lancima snabdevanja velikih modnih kompanija. „Rana Plaza“ nije ostala upamćena samo kao najveća tragedija u industriji odevnih predmeta nego je ogolila i brutalnu eksploataciju kao način funkcionisanja modne industrije, i postavila pitanje odgovornosti brendova za uslove rada i zarade u njihovim lancima snabdevanja.

Globalni lanci eksploatacije: Bangladeš kao paradigma

Iako su napravljeni izvesni koraci napred nakon tragedije, devet godina kasnije Bangladeš ostaje paradigma eksploatacije u tekstilnoj industriji. Bezbednost na radnom mestu, poštovanje radnih prava i pravične zarade nisu na listi prioriteta modnog biznisa. Kao i drugim sektorima, ovoj industrijskoj grani diriguje nekoliko korporacija iz zemalja centra koje u potpunosti određuju šta će se, gde i pod kojim uslovima proizvoditi u zemljama periferije. S jedne strane imamo gotovo neograničenu moć multinacionalnih korporacija, a sa druge devastirane privrede siromašnih zemalja opterećene ogromnim brojem nezaposlenih.

Bangladeš je, kao i ostale osiromašene zemlje, primoran da se takmiči u snižavanju zarada i urušavanju radnog zakonodavstva ne bi li obezbedio ponudu bolju od konkurencije. Kompanije za to vreme vrše pritisak na proizvođačke firme širom sveta svojim zahtevima za većom produktivnošću i daljim spuštanjem troškova proizvodnje. Iako bolja ponuda pre svega znači što nižu cenu za što više proizvedene robe, ona obuhvata i – za tekstilnu industriju naročito važan – faktor fleksibilnosti, odnosno spremnosti da se prilagodi izmenama zahteva u samoj narudžbini, gde se podrazumeva da sve gubitke i ostale eventualne rizike snosi proizvođačka firma. Niža cena proizvedene robe znači i nižu cenu radne snage, a što više proizvedene robe za što manje para i što manje vremena znači previsoke (često nedostižne) norme koje je firma proizvođač primorana da nameće svojim zaposlenim. Ovakve norme se ostvaruju prekomernim i često neplaćenim prekovremenim radom. Što se tiče fleskibilnosti, ona se pre svega odnosi na mogućnost odustajanja od planirane porudžbine ili znatno povećanje količine tražene robe, gde se od proizvođačke firme očekuje da ima spremno rešenje i za jednu i za drugu situaciju. Recimo, kad se narudžbina otkaže, radnice i radnici se šalju kući, a ti dani im se često oduzimaju od godišnjeg odmora ili se jednostavno računaju kao neplaćeni radni sati. Sa druge strane, kada se porudžbina poveća, primorani su da ostaju na poslu i po dvanaest sati dnevno onoliko dana ili meseci koliko je potrebno da se posao završi.

Drugi način proizvodnje što veće količine robe za što kraće vreme jeste dalje autsorsovanje na manje podugovaračke firme koje su spremne da ponude još nižu cenu. Nije teško pretpostaviti da imperativ najnižih mogućih troškova proizvodnje nužno vodi radu na crno, a i sasvim je jasno da je radno zakonodavstvo koje štiti prava radnica i radnika u ovoj konstelaciji potpuno suvišno. Kad imamo ovo u vidu, ne čudi da se tekstilni proizvodi nalaze na drugom mestu po vrednosti u SAD i EU uvezene robe proizvedene u uslovima tzv. modernog ropstva.


Foto: Solidarity network

Radna snaga u Bangladešu je među najjeftinijima na svetu. Toliko je jeftina da je 2013. godine, pre tragedije u „Rana Plazi“, minimalna zarada u Bangladešu iznosila tek trideset sedam dolara mesečno. Ovaj iznos nije odgovarao tadašnjim stvarnim troškovima života, kao što je i današnjih devedeset dolara minimalne zarade čak šest puta niže od iznosa dovoljnog za život u ovoj državi. Politički definisan prenizak iznos minimalne zarade služio je i služi kao karta u trci do dna u kojoj su vlade zemalja periferije primorane da učestvuju ne bi li privukle strani kapital. Bangladeš je srozavanjem zarada postao Meka za velike korporacije iz modne industrije, i od 2016. godine zvanično je druga zemlja na svetu po proizvodnji odevnih predmeta. I dok su radnice i radnici u Rana Plazi zarađivali u proseku pedeset dolara mesečno, proizvodili su robu za neke od najvećih svetskih brendova – kao što su „Volmart“, „Karefor“, „Beneton“ ili „Zara“ – u vlasništvu familija i korporacija čiji se prihodi mere milijardama dolara. „Karefor“ je u 2012. godini imao prihod od preko sto, dok je američki „Volmart“ u 2013. godini prihodovao preko četiristo sedamdeset milijardi dolara. Kada je u godinama nakon tragedije zvanično napravljen Sporazum o Rana Plazi (Rana Plaza Agreement), kojim je trebalo omogućiti materijalnu kompenzaciju porodicama žrtava i povređenih, zvučno je odjeknulo da pojedini brendovi daju u kompenzacijiski fond i po nekoliko miliona evra. Međutim, imajući u vidu profite i ljudske živote kojima su plaćeni, jasno je da se radi o mrvicama kojima je uspešno obnavljan ugled pojedinih kompanija.

Tekovina tragedije u „Rana Plazi“ je i Bangladeški sporazum o bezbednosti zgrada i zaštiti od požara (Bangladesh Accord on Fire and Building safety), koji je potpisalo preko dvesta kompanija za koje se proizvodi u ovoj zemlji. Odnosno, tek je smrt hiljadu sto trideset i četiri radnika i radnice uverila dovoljan broj kompanija da oni snose odgovornost za uslove u kojima se za njih proizvodi. Indikativno je da se sporazum nije nikad proširio na poslovanje kompanija kao takvo, i da je ostao vezan samo za Bangladeš.

Pored niskih zarada, loše bezbednosti i zaštite na radu, tekstilnu industriju karakteriše i nulta tolerancija poslodavaca na sindikalno organizovanje. Dok je pažnja javnosti koju godinu posle tragedije bila fokusirana na uslove rada u Bangladešu, činilo se da represija zbog sindikalnog delovanja popušta, da bi se ubrzo zatim nastavilo s pretnjama, otkazima i krivičnim prijavama istaknutim sindikalnim aktivistima. Privremeni progres, kao rezultat velikog pritiska međunarodne javnosti, nije uspeo da proizvede obavezujuću legislativu. Oslonjene jedino na dobrovoljne ustupke kompanija, kratkoročne i delimične reforme ubrzo je progutao način poslovanja, kome je poštovanje radnih prava suvišan teret.

Kuda dalje?

Upravo je pandemija, i to baš na primeru Bangladeša, ponovo otvorila pitanje strukture globalnih lanaca snadbevanja u modnoj industriji, kada su isti oni brendovi za koje se proizvodilo u „Rana Plazi“ otkazali narudžbine i plaćanje podugovaračima, i tako ostavili bez posla ogroman broj radnica i radnika. Prema podacima Međunarodne konfederacije sindikata, čak je devedeset osam posto brendova odbilo da ponudi doprinos u isplati delimičnih plata otpuštenim radnicama i radnicima u Bangladešu, a više od sedamdeset posto onih koji su ostali bez posla poslati su kući preko noći bez ikakve nadoknade. Treba imati u vidu da su ovo najosetljivije grupe – ljudi bez ušteđevine, bez pristupa zdravstvenoj zaštiti i ikakve sigurnosti. Na taj način su u pandemiji pale u vodu sve priče o dobrovoljnoj korporativnoj odgovornosti, a ispostavilo se da oko devedeset pet posto radnica i radnika koji stvaraju profit za multinacionalne korporacije nisu direktno njihovi zaposleni. Na taj način korporacije mogu da izbegnu bilo kakvu vrstu odgovornosti za podelu tereta krize, a zamršena mreža proizvođača i podugovarača ostavlja radnice i radnike bez ikakve mogućnosti da se zaštite.

Ono što postaje plastično jasno na primeru Bangladeša – države gde oko osamdeset posto ukupnog izvoza odlazi na izvoz odevnih predmeta u Evropu i SAD, a gde osamdeset posto radne snage u ovoj industriji čine niskokvalifikovane žene iz ruralnih oblasti – pravilo je poslovanja u industriji odevnih predmeta. Pod pritiskom javnosti, kompanije će tu i tamo ispraviti poneku nepravdu ili platiti zaostala potraživanja, ali osnova poslovanja ostaje ista. A ta osnova se svodi na smanjivanje troškova proizvodnje i izbegavanje rizika za krajnje poslodavce, pa i po cenu ljudskih života.

Međutim, nadu budi što se na međunarodnoj sceni pojavljuje sve veći broj inicijativa koje se bore za – skromno, ali za svet rada potencijalno značajno – ograničavanje moći krupnom kapitalu i pravedniju distribuciju bogatstva od centra ka periferiji. Postaje jasno da se moraju doneti zakoni koji bi regulisali poslovanje kompanija duž celog proizvodnog lanca i jedan od takvih pionirskih koraka je i uvođenje obavezne detaljne analize zaštite životne sredine i ljudskih prava u okviru globalnih lanaca snabdevanja. Najnovija vest je stigla u maju 2021. godine, kad je Evropski parlament podržao usvajanje obavezujuće regulative „u svrhu osiguranja da korporativni entiteti deluju proaktivno u cilju sprečavanja rizika od kršenja ljudskih prava“. Uvođenje detaljne analize u nacionalna zakonodavstva dalo bi radnicama i radnicima priliku da svoje probleme rešavaju u pravnom okviru adresirajući direktno vrh proizvodnog lanca, bez obzira na to što se sama kompanija ne nalazi u njihovoj zemlji. Drugim rečima, multinacionalne korporacije bi direktno bile odgovorne za poštovanje radničkih i ljudskih prava duž celog lanca snabdevanja. Iako će se oko ovog zakonskog okvira tek lomiti koplja, važno je naglasiti njegovu potencijalno vitalnu ulogu u osvetljavanju uzroka globalne nejednakosti i nadu da će u budućnosti stvoriti uslove za dalje povećanje pritiska na multinacionalne korporacije u smislu ravnomernije raspodele profita.

Do tada, treba imati na umu da na mestu tragedije u „Rana Plazi“ ne postoji nikakvo spomen obeležje na stradale radnice i radnike. Valjda zato jer bi takvo obeležje bio loš marketing za brendove i jer bi podsećalo na stvarnu cenu modne industrije.

Bojana Tamindžija je članica Centra za politike emancipacije i nacionalna koordinatorka Clean Clothes Campaign mreže za Srbiju.

Tekst je nastao u sklopu serijala “Putevi promene”, koji smo pokrenuli u saradnji s magazinom Liceulice, u kojem iz različitih perspektiva analiziramo stanje u kome se radništvo nalazi i nudimo smernice i predloge kako bi se ta nepovoljna situacija mogla promeniti.

Print Friendly, PDF & Email