Centar za politike emancipacije
info@cpe.org.rs
www.cpe.org.rs
Copyleft 2018 CPE
Partnerske organizacije

Pre nekoliko dana jedan Republikanac je javno kritikovao izražavanje pojedinih kolega iz partije koji su prilikom svojih govora koristili termin “srednja klasa”. Prema njegovim rečima srednja klasa u SAD ne postoji, s obzirom na to da je termin “klasa” tipičan za marksizam, koji je opet (prema mojoj slobodnoj interpretaciji značenja njegovih reči), čista imaginacija otuđena od objektivnog postojanja. Američko društvo je stoga jedinstveno, homogenizovano kroz stvaranje “američke nacije” i samim time nedeljivo, a pogotovo ne po nekakvim klasnim linijama, čija se upotreba smatra marksističkim bogohuljenjem.

Nešto slično, samo u drukčijoj formi, dešava se i u Srbiji. Baš poput SAD, u Srbiji se takođe pokušava sa svojevrsnom homogenizacijom, navodno sa ciljem zajedničke akcije koja će naposletku čitavo društvo izvući iz tranzicijskog mulja. Među najpopularnijim frazama kojima se društvo pokušava ujediniti jeste “nacionalni konsenzus”. Poslednja u nizu aktuelizacija ove floskule vezana je za promenu ministra finansija. Dolaskom mladog stručnjaka iz SAD, na Srbiju se pokušava primeniti upravo američki recept. Nakon “nacionalnog konsenzusa” postignutog u vreme vlade Vojislava Koštunice, a koji se ticao izglasavanja u parlamentu deklaracije o Kosovu kao neotuđivom delu Srbije, na redu je – kako to pre nekoliko dana reče i Dušan Petrović – ekonomija. Dakle, vreme je, po sudu obe strane politički relevantnih činioca – opozicije i pozicije – za nacionalni konsenzus oko ekonomskih mera koje će zemlju izvući iz stanja permanentne krize. Baš poput čuvenih ideja o “vladama nacionalnog jedinstva” još iz vremena Slobodana Miloševića, a u čije su se sprovođenje upustili svojevremeno i Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, i današnji “nacionalni konsenzusi” ne tiču se ničeg drugog do brisanja razlika u korist što lakšeg sprovođenja interesa političke i ekonomske elite.

Tako se najnoviji pokušaj postizanja saglasja cele “srpske nacije” tiče ekonomskih mera koje preslikavaju neoliberalne strategije, a koje su se uveliko pokazale kao neproduktivne i štetne za sve društvene klase (ako dozvolite upotrebu ovog neprikladnog izraza) izuzev za onu najvišu. Neke od mera novog ministra finansija tako će biti i privatizacija najvećih državnih preduzeća poput Telekoma i Dunav osiguranja, ali i regulativa koja će u znatnoj meri liberalizovati tržište rada, pa će otpuštanje biti mnogo lakše za sprovesti. Saradnja sa MMF-om i Svetskom bankom biće obnovljena po hitnom postupku, tako da će sve one “neverne Tome” iz međunarodnih finansijskih institucija koje su mislile da je Dinkić najposlušniji biti uskoro razuverene jer nam na čelo finansija dolazi “Jejlovac” iz besklasnog američkog sna. Tako bi najnovijim “nacionalnim konsenzusom”, sve brojniji socijalni slučajevi i 23% nezaposlenih, trebalo da se solidarišu sa klasom novih japi menadžera, na čelu sa novim ministrom finansija i da im poveruju da će se novim ekonomskim merama bogati još više obogatiti, ali i da će čuvena “trickle down” ekonomska logika doprineti boljitku celog društva. Sve bi to bilo krasno da se teorija prema kojoj bogati otvaraju radna mesta i vade siromašne iz siromaštva nije pokazala kao šarena laža u svim slučajevima u kojima je bila implementirana, a ponajviše u svojoj kolevci, SAD.

eneko. Više radova na: www.blogs.20minutos.es/eneko/
Nije, dakle, vreme da se delimo na klase. Dajte da se Srbi ujedine oko ideje da se, bez obzira na to kojoj klasi ko pripada, pomogne onima na vrhu – pa će onda oni pomoći svima ostalima. A možda i neće. Bilo kako bilo, nemojmo da cepidlačimo jer smo svi na prvom mestu Srbi. Kao što smo u prošlosti, kad god smo se ujedinili, naučili pameti sve okolne narode, pobedili NATO, sačuvali Kosovo – tako i sada nema razloga da se sve ne završi najbolje moguće. Srpsko besklasno društvo možda nije bez klasa, ali je zato svest o pripadanju klasi i o klasnoj determinisanosti interesa izbrisano. Tako je jedina postojeća objektivna identitetska referenca uništena. Uprkos tome što su sve ostale identitetske odrednice poput nacije, religije ili etničke pripadnosti vrlo fluidne (jer se jednog dana možete osećati kao Egipćanin muslimanske veroispovesti a već sledećeg kao Srbin, na primer, katolik – i niko vam to pravo ne može oduzeti), one su prevladale klasni identitet koji je objektivan i statičan – ukoliko imate primanja od nekoliko stotina evra mesečno, bez svog stana ste i švercujete se u GSP-u, sledećeg jutra se nikako ne možete probuditi kao pripadnik više srednje klase sa stanom, automobilom i dobrom platom. Sve to u ime “nacionalnog konsenzusa”, kog nikad i ne treba da bude – jer interesi nisu određeni nacionalnom pripadnošću, već na prvom mestu materijalnim statusom, odnosno, klasom. Neoliberalizam je tako bio ništa drugo do rezultat pobede više klase nad svim ostalim. Tipična evropska socijaldemokratska država blagostanja, iliti posleratni “klasni kompromis”, predstavljao je samo prelaznu fazu ka uspostavi konačne dominacije jednih ili drugih. Krupni kapital je na kraju pobedio. Pokušaji više klase da kantovski, svoju liberalnu maksimu delovanja predstavi kao maksimu prema kojoj se postiže opšte dobro, predstavlja ništa drugo do pokušaj deideologizacije ideologije – što je inače svojstveno svakoj ideologiji.

Umesto besklasnog društva nakon prelazne faze i diktature proleterijata, kako se u teoriji do ovog, najvišeg evolutivnog stadijuma stiže, izgleda da smo u Srbiji do njega stigli nakon diktature krupnog kapitala. Umesto besklasnog društva bez klasa, stigli smo u Srbiji do besklasnog društva sa klasama, ali sa uništenom svešću o njihovom objektivnom postojanju. Umesto besklasnog demokratskog socijalizma, stigli smo do (bez)klasnog autoritarnog kapitalizma. Neko će možda pomisliti da smo stigli baš tamo gde smo se uputili kad smo pre više od dve decenije definisali naš besklasni nacionalni interes, šta god on podrazumevao…

Filip Balunović je politikolog. Završio je master iz međunarodnih odnosa i evropskih studija. Uređuje blog Levo smetalo.

Tekst je uz odobrenje autora preuzet sa bloga Levo smetalo.

Print Friendly, PDF & Email