Centar za politike emancipacije
info@cpe.org.rs
www.cpe.org.rs
Copyleft 2018 CPE
Partnerske organizacije

“Da li si primetio da u svakom našem ozbiljnijem razgovoru postoji reč – svet”, izgovara Miki na peronu železničke stanice u Beogradu. “U svetu, iz sveta, svetski… Ako već mora da se živi, onda treba živeti najbolje moguće”.

“Svetski!”, nadovezuje se Bane.

“Da. Čim dođem do nekih para koje nešto vrte, otići ću u svet po lovu i standard.”

Bane neće. “Vidiš, mislim da je mnogo veći fazon praviti svoj svet ovde – ovde sam se rodio – nego otići u neki tuđi, i učiniti da jednog dana, kada ti i ja budemo u staračkom domu, neka druga dva kulova, negde u Parizu, na Gar de Lionu kažu: ’Treba otići u Beograd, to je prava stvar!’”

Bane i Miki su junaci serije Grlom u jagode. Neki bi danas rekli i najnostalgičnije serije Jugoslavije koja je počela da se emituje 1975. godine a obrađuje sedmu dekadu 20. veka. Dekadu koja je obećavala mnogo i iznedrila mnogo Događaja. Donekle paradoksalno, u seriji je prećutan jedan od najvećih događaja – studentske demonstracije 1968. godine. Srđan Karanović, koscenarista i reditelj, jednom prilikom u intervjuu za nedeljnik Vreme rekao je da je iz devete epizode izbačeno sedam snimljenih minuta, sedam minuta u kojima glavni protagonista ide na studentske demonstracije, pa čak zaigra i to čuveno kozaračko kolo nakon Titovog “studenti su u pravu”. “Bilo je to vreme kad niko ništa nije zabranjivao, ali su zato govorili ’neke budale će da kažu pa je zato bolje da to izbaciš’”, objašnjava Karanović.

I zaista, ta 1968. unosila je dozu nelagode. Teško je bilo suočiti se sa nečim toliko ambivalentnim. Sa jedne strane protest protiv vlasti, a sa druge opet i protest podrške programom zacrtanoj vladajućoj politici. “Mi nemamo nikakav poseban program” pisalo je u saopštenju sa blokiranog Filozofskog fakulteta koje su potpisali studenti i profesori. “Naš program je program najprogresivnijih snaga našeg društva – Program SKJ i Ustav. Mi zahtevamo njihovo dosledno sprovođenje.” Tako je prva pobuna koja je potresla Jugoslaviju nakon Drugog svetskog rata bila pobuna koja nije dovodila u pitanje nominalne pretpostavke socijalizma, već upravo iskakanja iz puta koji je bio obećavan. Protesti su sa sobom povukli i veliku debatu, kako u široj javnosti, tako i unutar partije. Da stvar bude zanimljivija, veliki deo aktivnih sudeonika bili su članovi Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Sve to skupa činilo je protest nelagodnim, ali i subverzivnim. No, današnji kontekst u kojem dominira antitotalitarna paradigma još uvek sputava mogućnost percipiranja jugoslovenskih lipanjskih gibanja bez opterećenja antisocijalističkom histerijom.

Treći pol

(…)

O 1968. godini se piše i priča naširoko, a tema je pregršt. Od studentskih protesta u Parizu i Frankfurtu, antiratnih demonstracija, mobilizacija studenata u Jugoslaviji, pa sve do Praškog proleća i Martovskih događaja u Poljskoj. Ponekad se učini da nikada nije bilo burnije nego 1968. Slika Evrope te godine ima barem tri dimenzije. Sa jedne strane borba protiv represije Sovjetskog saveza, sa druge pobuna zapadnoevropskih studenata protiv represije kapitalizma. Između ova dva pola – Jugoslavija. Ovakav trijadni pristup ne dozvoljava pojednostavljenu predstavu o Istoku i Zapadu koju smo naučili da slušamo proteklih nekoliko decenija.

Šta je tako specifično u vezi sa socijalističkom Jugoslavijom? Pre svega, ona je u sebi sažimala i objedinjavala druga dva pola čiji su se aspekti prelamali unutar Jugoslavije na jedan sasvim čudnovat način. Naime, i vlasti i narod su pružali podršku i francuskim studentima i narodu Vijetnama. Praško proleće je takođe ispraćeno širokom bazom podrške. U medijima ste mogli da čitate i o Danijelu Kon-Benditu i o Aleksanderu Dubčeku.

Još nešto. Jugoslavija je od 1948. godine krenula sopstvenim putem u socijalizam, autonomno od Sovjetskog saveza koji je dominirao Istočnim blokom. Taj put podrazumevao je napuštanje rigidnog planiranja i uvođenje samoupravljanja, izgradnju institucija – radničkih saveta i mesnih zajednica – čija namena je bila da omoguće demokratizaciju ekonomske i društvene sfere. Nastavak reformi vodio je decentralizaciji i postepenom uvođenju tržišta. Jugoslavija se tako razvila u hibridni sistem koji je često bio (kontradiktorno) nazivan – tržišni socijalizam.

Sve pobune koje su se širom sveta odvijale te 1968. bile su interpretirane od strane jugoslovenskog rukovodstva kao pokazatelj ispravnosti jugoslovenskog puta u socijalizam.

Jugoslovenske protivrečnosti

Ipak, stasavale su nove generacije, one koje se nisu sećale šta sve nismo imali pre Drugog svetskog rata, ali su znale šta je sve bilo obećavano socijalizmom. Za razliku od Nemačke u kojoj je sukob generacija 1968. značio i suočavanje sa nacističkom prošlošću roditelja, u Jugoslaviji je sukob išao u drugom pravcu. Studenti su se pitali zašto su roditelji stali u izgradnji egalitarnijeg i demokratskijeg društva, zašto su se zadovoljili delimičnim uspesima. “Revolucija još nije završena!”, direktni su bili studenti.

Dragomir Olujić Oluja, jedan od učesnika studentske pobune, neposredno nakon početka okupacije Filozofskog fakulteta dobio je telegram od oca. “Nemoj da se mešaš u to, ima ko treba i ko je zadužen za rešavanje tih problema!”, pisalo je u depeši. Oluja je oca, partizana prvoborca, pitao šta je on odgovarao na slična upozorenja 1941. godine. Jasno je bilo da je okvir ostvarenog bio preuzak za pobuđena očekivanja novih naraštaja.

Centralni problem predstavljale su ekonomske reforme koje su postepeno uvođene. Već 1950. godine upravljanje privredom prebacuje se u nadležnost zasebnih republika, da bi od 1958. na značaju dobila pojedinačna preduzeća kojima se prepušta da raspolažu svojim dohotkom. Ovakav vid decentralizacije širio je uticaj tržišnih mehanizama, odnosno konkurenciju između preduzeća, ali i zasebnih republika. Nakon privredne reforme iz 1965. godine ove tendencije su samo nastavile da jačaju, a rezultati su bili masovna otpuštanja i zaoštravanje socijalnih razlika u društvu. Dok je za nomenklaturu dovoljni dokaz samoupravnog socijalizma bila činjenica da su preduzeća u rukama radničkih saveta, da vlasništvo nije ni privatno ni državno – već društveno – studenti se nisu dali prevariti.

“Dole crvena buržoazija!”

“Samoupravljanje od dna do vrha!”

“Posao svima!”

To su bili samo neki od slogana uz koje su se odvijali protesti 1968. u Jugoslaviji.

Prevazići nelagodu

Problem za partiju bila je činjenica da pobuna eskalira izvan okvira SKJ. U redu je polemisati, ali u kontrolisanoj sredini. Čim se polemika prenese na ulicu, stvari postaju ozbiljne. Uostalom, kako je moguće da se u jednoj uspešnoj socijalističkoj zemlji neko buni zahtevajući više socijalizma? Paradoks. Slično je bilo i sa radničkim štrajkovima koji su postajali sve masovniji u nadolazećem periodu. Ukoliko imamo samoupravni socijalizam, zašto se radnice i radnici bune?

Ovde se možemo vratiti na Mikija i Baneta sa početka teksta. Kriza koja je uzdrmala društvo bila je toliko duboka da su pred studentskom omladinom postojala dva puta – ili ste mogli da odete negde “u svet po lovu” ili da ostanete i probate da se izborite za nešto bolje. Prvim putem krenuli su milioni Jugoslovena uglavnom postajući gastarbajteri, naporno radeći nisko plaćene poslove kako bi slali novac porodici.

Oni koji su ostali borili su se.

A tu leži još jedna nelagoda 1968. Nakon ove godine masovne pobune sve više zadobijaju nacionalno ruho. Ne možemo reći da je 1968. godina bila prekretnica – reforme koje su uvodile konkurentske odnose između republika i razgrađivale solidarnost dosta ranije su počele da postavljaju scenu nacionalističkom prevratu. Ono što sigurno možemo reći jeste da je 1968. ostala verovatno i poslednji primer masovnog oživljavanja horizonta utopije u Jugoslaviji. Da li je 1968. bila uspešna u ostvarivanju neposrednih zahteva – verovatno ne. Ali ostaje uspešna kao simbol borbe koja je drugačija od svega onog što smo doživeli protekle tri-četiri decenije.

Vladimir Simović je sociolog, član Centra za politike emancipacije i Levog samita Srbije.

Tekst je prvobitno objavljen na engleskom, ruskom i nemačkom jeziku na sajtu Fondacije Heinrich Böll.

Print Friendly, PDF & Email