Prvi deo intervjua možete pročitati klikom OVDE >>>
Drugi deo intervjua možete pročitati klikom OVDE >>>
Suvlis: U jednom od vaših tekstova analizirate sopstvene strateške uvide u pogledu savremenog socijalističko-feminističkog pokreta. Prvo, kako biste uopšte definisali socijalistički feminizam u 2016. godini? Koje su osnovne strateške spoznaje koje bi pokreti trebalo da operacionalizuju, posebno u doba globalnog neoliberalizma?
Brener: Socijalističke feministkinje ulažu dvostruki napor: jedan je da se u socijalne pokrete i lijeve političke partije uvede antirasistička i klasno zasnovana feministička perspektiva, a drugi je da se socijalistička perspektiva inkorporira u feminističku politiku i ženski pokret. Feminizam socijalne sigurnosti, socijaldemokratski feminizam, revolucionarni socijalistički feminizam, revolucionarni afroamerički feminizam, feminizam Amerikanki domorodačkog porijekla, samo su neke od različitih struja unutar socijalističko-feminističke politike. O socijalističkom feminizmu možemo razmišljati veoma široko – tu bi spadale sve feministkinje i feministi (bilo da se identifikuju sa ovom etiketom ili ne) koje klasu vide kao centralnu, ali ne svode odnose moći i privilegija generisanih oko partikularnih identiteta (rod, seksualnost, rasa/etnicitet, nacionalnost) isključivo na pitanje klasne opresije. Revolucionarni, socijalistički feminizam se razlikuje od socijaldemokratskog ili feminizma socijalne sigurnosti po tome što, revolucionarne socijalističke feministice, bez obzira na to da li se one eksplicitno identifikuju sa ovim političkim pristupom ili ne, nikada neće dozvoliti kapitalizmu da postavi horizont vizija kojima treba težiti i za koje se vrijedi boriti.
U protekle dvije decenije, žene su zakoračile na političku scenu i globalno, djelujući unutar široke lepeze pokreta. Na globalnom jugu, pokreti podstaknuti kapitalističkim napadima na radničku klasu, otimanjem zemlje seljacima i poljoprivrednicima, devastiranim životnim uslovima što je posljedično proizvelo i krizu patrijarhalnih društvenih odnosa, na jedan kreativan način razvijaju socijalističko-feminističku politiku. U SAD-u, ekonomski krah iz 2008. godine otvorio je vrata pokretu Okupiraj (Occupy) kao i novim političkim diskursima koji preispituju neoliberalni konsenzus dok istovremeno politizuju mlade.
Vidjeli smo, kako na globalnom sjeveru tako i na globalnom jugu, nove vidove političkog djelovanja žena koje dolaze iz radničke klase i koje povezuju borbu na radnom mjestu sa organizovanjem lokalnih zajednica odozdo. Ovo nije iznenađujući momenat, s obzirom na poslove brige i njege u privatnoj sferi koji se i dalje dodjeljuju ženama.
Istorijski gledano, žene iz radničke klase bile su na čelu pokreta koji su uglavnom bili fokusirani na zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba – nebitno da li da su u pitanju bile gradske pobune protiv cijene hljeba ili zahtjevi za određenim komunalnim servisima. Iako su ove političke mobilizacije mogle biti veoma radikalne, one su bile “maternalistički” orijentisane ističući zahtjeve koji su se prevashodno ticali obaveza žena spram poslova brige i njege djece, porodice i zajednice.
Na globalnom jugu, ali u određenoj mjeri i na globalnom sjeveru, tokom 20. vijeka, postojala je napetost između feminističkih grupa koje su se organizovale oko pitanja rodne politike i tjelesnih prava sa jedne strane i ženskih pokreta radničke klase, sa druge. Mislim da se ta napetost i na globalnom jugu polako prevazilazi, dijelom kroz transnacionalno feminističko organizovanje koje je zaista osjetljivo na ove tenzije, a dijelom i zbog ekstremnih ekonomskih prilika koje, u određenoj mjeri, uništavaju stare patrijarhalne obrasce društvenog i porodičnog života. Iako su ove ekonomske uzurpacije podstakle i reakcionarno političko djelovanje, u okviru konzervativnih pokreta, ovo je takođe, s druge strane, otvorilo prostor da se žene suprotstave patrijarhalnoj moći unutar sopstvenih porodica i zajednica.
Dobar primjer za to je Put seljaštva (Via Campesina), međunarodna koalicija seljaštva, poljoprivrednica i poljoprivrednika, radnika i radnica na poljoprivrednim gazdinstvima i starosjedelačkih zemljoradničkih zajednica koje dolaze iz raznih mjesta i različitih kultura. Pri osnivanju 1992. godine ova koalicija je reflektovala patrijarhalne norme i politički svjetonazor organizacija članica – na primer, svi regionalni koordinatori izabrani na prvoj međunarodnoj konferenciji su bili muškarci. Osnivanjem Ženske komisije 1996. godine stvoren je prostor, unutar ove koalicije, za organizovano djelovanje žena koje su težile da ospore patrijarhalne politike i prakse. U oktobru 2008. godine, u okviru Treće međunarodne skupštine žena pokrenuta je kampanja koja je targetirala sve oblike nasilja sa kojima se žene suočavaju u društvu (interpersonalno i strukturalno). U 2013. godini organizacija je usvojila sledeću rezoluciju:
Zahtijevamo poštovanje svih ženskih prava. Odbacujući kapitalizam, patrijarhat, ksenofobiju, homofobiju i diskriminaciju na osnovu rasne i etničke pripadnosti, posvećujemo se punoj ravnopravnosti žena i muškaraca. Zahtijevamo prestanak svih oblika nasilja nad ženama, partnerskog, društvenog i institucionalnog, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama. Naša kampanja protiv nasilja nad ženama je u središtu naše borbe.
Važno je uvidjeti diskurzivnu razliku između, sa jedne strane, liberalne mejnstrim LGBT politike i ostalih pokreta koji se bore protiv nasilja, i s druge, ovakve izjave koja ravnopravnost žena percipira kao nužan uslov uspješne kolektivne borbe. Za razliku od feminizma “zakona i reda”, žene iz ove koalicije, poput afroameričkih radikalnih aktivistkinja u SAD-u, dovode u vezu interpersonalno i strukturalno nasilje. Njihova odbrana prava LGBT zasniva se na kolektivnoj viziji transformacije koja mora biti antirasistička i antikapitalistička.
Na globalnom sjeveru vidimo i promjenu u samom organizovanju radničke klase koju vode žene aktivistkinje. U SAD-u sindikalistkinje, posebno sindikalno organizovane učiteljice i medicinske sestre, su usljed napada na javni sektor, otpočele proces organizovanja ne samo unutar svojih strukovnih udruženja, već zajedno sa ljudima koji zavise od usluga koje one pružaju. U skladu sa ovim, progresivne učiteljice/i su tvrdile da su “njihovi uslovi rada zapravo uslovi za učenje njihovih učenika”. Kalifornijsko udruženje medicinskih sestara organizovalo je široku koaliciju koja se zalagala za donošenje zakonskog akta kojim se u bolnicama reguliše odnos medicinskih sestara i pacijenata. Možda, najneočekivanije, Ujedinjene radnice u domaćinstvu (Domestic Workers United), udruženje iz Njujorka, koje je započelo svoj rad na organizovanju afroamerikanki koje su radile kao dadilje, spremačice i čistačice, uspjelo je zakonski regulisati ovaj tip rada i to ne samo na nivou grada već i države Njujork, što je podstaklo uspostavljanje i širenje drugih projekata kojiima je u fokusu organizovanje radništva koje obavlja kućne poslove. Ovaj pokret na nacionalnom nivou, nedavno je uspio da izbori odluku Federalne vlade kojom će, po prvi put, rad u domaćinstvu biti normiran federalnim zakonskim okvirom čime će biti omogućena regulacija radnog vremena, zdravstvenog osiguranja, sigurnosti na radu, zarada za prekovremeni rad i prava na odmor.
Uprkos profesionalnim razlikama između medicinskih sestara, nastavnog osoblja i radnica i radnika koji obavljaju poslove u domaćinstvu, njihovi projekti dele dve centralne strategije: 1) organizovanje na radnom mjestu i van njega i 2) podizanje svijesti i jačanje podrške za uvažavanje rada brige i njege kao važnog i dostojanstvenog rada. Ovim projektima je inherentna društvena solidarnost, međusobna uzajamnost i zahtjev za proširenjem društvene odgovornosti u sferi rada oko brige i njege. Samim tim, oni predstavljaju i osnovni izazov neoliberalnim idealima preduzetništva, individualizma i “samodovoljnosti”.
Suvlis: Na koji način trenutna kriza utiče na instituciju porodice? Takođe, šta tačno podrazumijevate pod pojmom “utopijska porodica” (utopian family) kojeg koristite u svom radu? Kako da razumijemo ovaj koncept? Na koje istorijske slučajeve se oslanjate kako biste izgradili svoju argumentaciju o ovom pitanju?
Brener: U dijelu knjige o “realnim utopijama” bavila sam se “utopijskim” porodicama, a onda sam u sklopu tekstova o projekcijama socijalizma napisala duži dio o tome kako bi se porodični život mogao reorganizovati. Istorijski, socijalističke feministkinje su bile prilično kritične prema “buržoaskom tipu nuklearnog porodičnog domaćinstva” i predlagale su raznovrsne kolektivne alternative. Ali život u nerevolucionarnom dobu, kakav je danas, toliko sužava horizont političkih mogućnosti da ljudi niti razmišljaju niti raspravljaju o utopijskim vizijama. Ali, kao što sam i ranije rekla, čak i najdemokratičnije nuklearno porodično domaćinstvo koje se sastoji od dvije osobe koje su zaposlene, teško može samo da ispuni svoje obaveze koje se tiču poslova brige i njege, a da pritom ne optereti prekomjernim radom sopstvene članice i članove i/ili da ne iskorištava armiju nisko plaćenih radnica i radnika u uslužnim djelatnostima. U trenutnim uslovima štednje – kojoj se ni ne nazire kraj – naše porodično iskustvo često znači eksploataciju plaćenog i neplaćenog rada, stresne situacije i prekomjerni rad, strahove za sopstvenu starost, brige o našoj djeci i intimne odnose opterećene teretom poslova brige i njege.
Kojim konceptom bismo onda mogli zamijeniti model porodice kakav danas poznajemo? Zalažem se za važnost izgradnje demokratskih brižnih zajednica. Mislim da su u njih ugrađeni daleko progresivniji temelji za razvoj ljudskih odnosa u usporedbi sa porodičnim domaćinstvima (iako nisam protiv toga da i porodična domaćinstva budu dio takvih zajednica). Proširenje naših afektivnih veza izvan malog kruga definisanog krvlju i srodstvom ili nečim drugim, važan su dio svakog oslobađajućeg projekta.
Od početka 20. veka nadalje, feministički nastrojeni ljudi koji se bave urbanizmom, arhitekturom i generalno dolaze iz akademskog polja, počeli su da osporavaju urbanu politiku koja je pretpostavljala domaćinstvo muškog hranitelja i privatizaciju njegovateljskog posla. Oni su projektovali nove forme prostora kao alternativne modele u kojima su inkorporirani poslovi brige i njege. Pedesetih godina prošlog vijeka bilo je dosta eksperimenata sa javnim stanovanjem koji su objedinjavali centre za brigu o djeci, praonice, trpezarije i igrališta da bi se zadovoljile potrebe zaposlenih žena koje su se brinule i o domaćinstvima. Umjesto da se isprobavaju ovi modeli, nakon dužeg perioda neulaganja u ovakve projekte, ideje o javnom stambenom zbrinjavanju u mnogim američkim gradovima su napuštene. Ironična činjenica je da, dok su koncepti javnog stanovanja bili napadani, pioniri profesionalne menadžerske klase organizovali su se oko kreiranja novih formi prostora koji su nudili zadružno stanovanje koje podstiče razvoj brižnih zajednica. Ovakav vid stanovanja obećavao je socijalizaciju poslova brige i njege jer se prepoznala činjenica da odrasli dijele brižni i njegovateljski rad u recipročnim odnosima i to među širokom grupom ljudi. Iako zadružno stanovanje u SAD-u uglavnom uključuje vlasnike nekretnina koji dolaze iz srednje klase, ovi projekti bi mogli biti implementirani u mnogim gradovima tako što bi postali pristupačni za većinu ljudi. Dobar primjer ovoga je grad Sebastopol u Kaliforniji gdje je 2013. godine sproveden prvi projekat zadružnog stanovanja za starije osobe i porodice sa malim primanjima. Neprofitni investitor, AHA, finansirao je osobu zaduženu za izgradnju ove zajednice koja je dve godine radila sa stanarima na razvijanju smjernica i normi koje su važne za stambenu zadrugu podučavajući ih ujedno i vještinama odlučivanja baziranih na konsenzusu.
Pored izgradnje fizičkog prostora, mi takođe, moramo stvoriti participatorne i demokratske institucije zasnovane na zajednici koja će pružati njegovateljske usluge tokom cjelokupnog životnog ciklusa. Isto tako, kada govorimo o socijalizaciji i proširenju odgovornosti za poslove brige i njege, moramo razmišljati i o tome kako su organizovane javne službe. Samo proširenje javnih servisa, birokratskih i centralizovanih formi pružanja usluga koje su organizovane odozgo na dole, neće biti dovoljno da se zaista zadovolje potrebe ljudi ili da se stvore trajnije socijalne veze i zajednice. Mislim da smo svi prilično svjesni da su tačerski, reganski i drugi neoliberalni diskursi o “izboru potrošača” putem tržišta bili tako efikasni u napadu na socijalnu državu upravo iz razloga jer su ljudi često bili otuđeni od birokratizovanih javnih servisa.
Zalagala bih se za institucije koje bi bile pod lokalnom kontrolom zajednica utemeljenih na participativnom odlučivanju. Kroz djelovanje institucija, kao što su škole,zadruge kućnih i socijalnih radnica i radnika, parkovi, rekreacioni, susjedski i centri za brigu o djeci koji nude različite kurseve, aktivnosti i podršku ljudima svih starosnih grupa, mogli bismo pokazati da rad brige njege može biti i kolektivni i demokratski.
Razgovor o socijalizaciji rada brige i njege čini ljude prilično nervoznim. Ko će postavljati pravila? Kakve ćemo odluke donositi o tome kako da se brinemo i ko će se brinuti? Šta znači poslove brige i njege učiniti “javnim dobrom”? Ovo su zaista važna i složena pitanja kojima bismo trebali pristupiti imajući u vidu tri vodeća principa: 1) fleksibilnost, raznolikost i izbor; 2) univerzalno učešće u radu brige i njege; 3) priznanje da je pravo na brižnost i njegu osnovno ljudsko pravo.
Fleksibilnost, raznolikost i izbor važne su vrijednosti jer moramo uzeti u obzir složenost ljudskih odnosa. Moramo pustiti ljude da eksperimentišu sa različitim strategijama zajedničkog života, sve dok se te strategije zasnivaju na osnovnim vrijednostima –uzajamnosti, poštovanju i zajedničkoj moći i odlučivanju. Moramo se udaljiti od dominacije stručnjaka, od kojih mnogi deluju u sklopu svjetonazora koji je zasnovan na njihovoj klasnoj poziciji. Umesto da uvijek tražimo “najbolji” pristup, treba da priznamo da postoji više od jedne “dovoljno dobre” strategije za brižnost i njegu koja je primjenjiva na sve.
Ako bismo svi doprinoslili radu brige i njege koji se obavlja zarad svakodnevnog održavanja života, onda bismo mnogo više cijenili vještine koje su potrebne za “dovoljno dobro” obavljanje tih poslova. Kada većina ljudi bude sposobna da se brine o reprodukciji svakodnevnog života, onda će te poslove biti moguće dijeliti sa drugima i samim tim, manje će opterećivati pojedinku ili pojedinca ili grupu ljudi koja je sada jedina odgovorna za tu vrste obaveza.
Pravo na njegu je jednako važno kao i pravo na pružanje njege. Ne znam koliko smo uopšte svjesni činjenice da se, u kapitalizmu, pravo na njegu mnogima uskraćuje. Možda iz razloga što je brižni rad toliko devalviran ili zato što se jednostavno pretpostavlja da je taj posao prirodni izraz ženstvenosti. Ali i dalje ne govorimo o tom radu kao o bitnoj ljudskoj aktivnosti koja se u savremenom kapitalizmu sve više stavlja van domašaja ljudi i kojim se bavimo uz velike posljedice po sebe same. Posebni kapaciteti i sposobnosti koje ljudi razvijaju ovim radom su od suštinske važnosti za razvoj čovječanstva u cjelini. Ali ne samo to, postoje i jedinstvena zadovoljstva koja su povezana sa pružanjem njege i svi bi trebali imati priliku da dožive tu vrstu užitka.
Uzimajući sve ovo u obzir, mislim da su lokalno kontrolisane institucije najbolje jer omogućavaju i ohrabruju razne pristupe i eksperimente sa različitim načinima organizovanja svakodnevnog života. Međutim, treba biti i oprezan jer se lokalna solidarnost vrlo lako može pretvoriti i u parohijalnu lojalnost zajednicama ukoliko one ne budu uzajamno djelovale za smislene ciljeve.
Dodatno, raspodjela resursa među zajednicama užasno je važno pitanje koje se tiče društva u cjelini. Lokalna djelovanja se mogu povezati, a donošenje odluka proširiti sistemom javnog upravljanja na nivou mjesnih zajednica u okviru kojih bi lokalne grupe slale svoje predstavnice i predstavnike u institucije koje donose odluke na širem, regionalnom nivou.
Na primjer, u zadrugama koje bi se bavile čuvanjem djece preko dana, i koje bi nastajale iz komšiluka, dobro povezanog stambenim blokovima, pored ljudi koji bi dolazili iz ovih četvrti da volontiraju u obdaništima, zapošljavalo bi se i dobro plaćeno i visoko kvalifikovano pedagoško osoblje. Te zadruge bi onda slale svoje predstavnice i predstavnike u širu zadrugarsku asocijaciju vrtića na nivou grada. Odluke o pružanju usluga njege i brige za djecu, na nivou zadruge, bi onda zajednički donosili i volonteri koji učestvuju u radu tih obdaništa i kvalifikovano pedagoško osoblje. Predstavnice i predstavnici tih zadruga, uključivali bi se u raspravu i dijalog o politikama i raspodjeli resursa i na regionalnom nivou i o tome bi, povratno, redovno izvještavali zadruge. Na taj način, velika većina odluka bi se donosila lokalno, dok bi sa druge strane, bila omogućena aktivna participacija i na širim nivoima kao uslov za distribuciju javnih resursa tamo gdje su ona potrebna.
Neki od ovih modela participativnog upravljanja su već primjenjene i razvijane – na primjer, participativno budžetiranje u Porto Alegreu u Brazilu, koje je jedno vrijeme cvjetalo u okviru novoizabrane Radničke partije. Drugi primjer su vrtići u Kvebeku koji se finansiraju iz javnih sredstva. Radništvo koje je sindikalno organizovano i roditelji djece zajednički vode administraciju tih centara. U odborima su većinski zastupljeni delegirani roditelji koji čine čak 2/3 ovih tijela.
Suvlis: Slažete li se sa preovlađujućim stavom na ljevici da nije moguća reforma Demokratske stranke (SAD) koja bi djelovala u interesu radnih ljudi? Šta mislite o nedavnoj Sandersovoj izbornoj kampanji?
Brener: Kampanja Bernija Sandersa (Bernie Sanders) je tačno pokazala zašto se Demokratska stranka ne može reformisati u interesu radništva. Partija se organizovala da bi pobijedila Sandersa i nominovala je Hilari Klinton koja je već bila duboko umiješana u neoliberalne ekonomske politike koje je vodila Obamina administracija. Korporativni novac umiješan u politiku je veliki problem, ali još veći problem je izborni sistem strukturisan tako da “pobjednik uzima sve”, što izgradnju treće strane, koja oponira demokratama, čini još težom. Jedini put koji vodi ka stvaranju partije na nacionalnom nivou koja neće biti kontrolisana od strane korporacija jeste započeti političko djelovanje u okviru širih koalicija organizovanih na lokalnom nivou. Na taj način se kandiduju ljudi koji predstavljaju otjelotvorenje programa partije, a ne pojedinci koji naknadno traže podršku od organizacija članica društvenih pokreta i sindikata.
Mnogi aktivisti i aktivistkinje suprotstavljaju politiku pokreta izbornoj politici. Mislim da je ovo greška. Ovdje, u Portlandu, imali smo prilično brojne i prosperitetne društvene pokrete koji su nakon ekonomskog kraha i pokreta Okupiraj postali još uspješniji kada su počeli da se udružuju u koalicije. Ali, mora se priznati da nismo postigli veći napredak kada je u pitanju promjena neoliberalne politike na nivou gradskih vlasti. Zato mislim da nam treba vlastiti politički subjekat kog čine kandidatkinje i kandidati koji potiču iz naših pokreta i koji postaju nositelji/ce funkcija tek nakon predanog volontiranja i prikupljanja novčanih sredstava za entitet u okviru kog su djelovali.
Na duži rok, samo aktivistička organizacija koja djeluje na terenu i spremna je da izgradi i vodi pokrete – organizacije koje obrazuju, mobilišu i intervenišu – može da poremeti odnose moći u političkoj areni. I ne dijelim stav da formiranje partije šteti pokretu jer ga potkopava. To naravno zavisi od toga kako ta organizacija, koja se odlučila da izađe na izbore, funkcioniše – kako crta svoj horizont mogućnosti i kakve politike ta vlada uspostavlja nakon što njene članice i članovi dođu na vlast. (Primjeri su participativno budžetiranje koje je uspostavila Radnička stranka u Sao Paulu ili eksperimenti oko demokratizacije upravljanja od strane radikalnih aktivistkinja i aktivista angažovanih u gradskom vijeću u Londonu na čelu sa Ken Livingstonom).
Organizacija koja bi bila sposobna da uspostavi efektnu i principijelnu izbornu kampanju se ne gradi preko noći. Ona se neće izgraditi na način da automatski izbaci kandidatkinje i kandidate za funkcije. Umjesto toga, mi, ljudi sa ljevice, treba da pomognemo pri formiranju gradskih koalicija koje su utemeljene na postojećim lokalnim organizacijama i u okviru kojih se aktivistkinje i aktivisti iz baze kandiduju za izbore – ne kao pojedinci sa ispravnom politikom, već kao zastupnice/i platforme za koju se obavezuju da će je implementirati jednom kada dođu na vlast. Postoji nekoliko primjera iz kojih možemo dosta toga naučiti. Dva koja mene lično posebno nadahnjuju su Ričmondski progresivni savez (Richmond Progressive Alliance) u SAD-u i Zajedno za Barselonu (Barcelona en Comu) u Španiji.
PREVOD: Tanja Vukša
