Pred vama je intervju koji je sa Andreasom Malmom (Andreas Malm), švedskim ekologom i publicistom, uradio Dominik Mili (Dominic Mealy). Razgovor je prvobitno objavljen u junu 2020. godine u časopisu Jacobin. U njemu Andreas govori kako pandemija COVID-19 i ekološka degradacija imaju isti uzrok ali da se pristupi u tretiranju globalnog zagrijavanja i globalnog razboljevanja radikalno razlikuju. Uzrok ovih kriza je predatorski model kapitalističke proizvodnje koji ne prepoznaje ograničenje planetarnih resursa. Andreas postulira koncept ekološkog lenjinizma pozivajući se na socijalističko nasljeđe državne regulacije kao jedino adekvatno za rješavanje problema izazvanih klimatskim promjenama.
Za početak, možeš li objasniti povezanost između trenutne pandemije izazvane korona virusom i globalnih klimatskih promjena?
Još na samom početku pandemije, analitičari su upoređivali krizu uzrokovanu COVID-19 sa klimatskom krizom. Međutim, moj stav je da su, takve, direktne usporedbe pogrešne jer trenutna pandemija predstavlja jedan specifičan događaj, dok je globalno zagrijavanje dugoročan trend. Ipak, važno je da razumijemo glavni uzrok epidemije COVID-19. Ona je jedna ekstremna, ali dugo očekivana, manifestacija još jednog dugoročnog trenda – porasta stope zaraznih bolesti koje nastaju prelaskom patogena s divljih životinja na ljudsku populaciju. Ovaj trend je jačao tokom posljednjih decenija a predviđanja su da će, u godinama koje su pred nama, ovakav vid oboljevanja postati još učestaliji.
Ključni uzrok pandemije, itekako predvidiv naučnoj zajednici, je krčenje šuma – što je ujedno i drugi faktor po važnosti koji doprinosi globalnim klimatskim promjenama. Najveća biološka raznolikost na Zemlji, koja uključuje i patogene, nalazi se u tropskim šumama. Ti patogeni, koji cirkulišu u divljim staništima među životinjskim svijetom, u suštini ne predstavljaju problem čovječanstvu sve dok se ljudi drže podalje od njih. Međutim, problem se javlja onda kada ekonomija počinje sve dublje da zadire u ta staništa. Krčenje šuma za potrebe poljoprivredne proizvodnje, rudarske industrije ili za izgradnju novih puteva, otvara prostor za sučeljavanja ljudi sa divljim životinjama. U takvim sučeljavanjima, životinjski patogeni mogu mutirati i preći na ljudsku populaciju kroz proces nazvan zoonotsko prelijevanje.
Globalno zagrijavanje takođe ubrzava ovaj trend. Kako temperature rastu, određene životinje su prisiljene migrirati u potrazi za klimom koja je slična onoj na koju su adaptirane. Na taj način nastaje opšti haos u kojem životinjska populacija, a naročito šišmiši, sve češće stupaju u kontakt s ljudima, povećavajući šansu za transmisiju. Iako postoji više od 1.200 različitih vrsta slijepih miševa, svi dijele zajedničku osobinu koja ih čini jedinstvenim među sisarima – a to je njihova sposobnost aktivnog letenja. Ova karakteristika, pored toga što ih čini vrlo pokretnim, a samim tim i podložnijim migracijama uzrokovanim klimatskim promjenama, podrazumijeva i ogromnu potrošnju energije, tjerajući metabolizam do tačke kada tjelesne temperature dostižu 40°C u trajanju od po nekoliko sati, što bi većina ostalih sisara doživjela kao visoku temperaturu. Ovaj proces se uzima kao primarni razlog zašto su šišmiši glavni nositelji patogena kao što su koronavirusi. Virusi koji se nastane u tim životinjama moraju se prilagoditi njihovim tjelesnim temperaturama sličnim stanju groznice. Iako ovi patogeni ne narušavaju imuni sistem slijepih miševa, oni mogu nadjačati imunitet drugih životinja ukoliko pređu na njih. U cijelom svijetu šišmiši se raseljavaju kao posljedica krčenja šuma, a globalno zagrijavanje ih tjera ka višim geografskim širinama, i Kina tu nije izuzetak. Populacije šišmiša sve češće su primorane da migriraju u sjevernu i srednju Kinu i to u neposrednu blizinu ljudi koji žive u gusto naseljenim sredinama. Samim tim, sve češće dolazi do sučeljavanja između vrsta što dovodi do zoonotskog prelijevanja.
Ovo su samo neke od uzročno-posljedičnih veza između krize COVID-19 i klimatske krize. Iako se razlikuju, trendovi globalnog otopljavanja i globalnog razboljevanja ispreplitani su različitim uzročnim faktorima, i kao takvi, čine dvije dimenzije jedne šire, narastujuće ekološke katastrofe.
Uprkos ovome, reakcije na ove dve krize se u potpunosti razlikuju. Iako su se regulatorne politike za suzbijanje klimatskih promjena u velikoj mjeri suočile sa ignorantskim pristupom kao i neučinkovitim i polovičnim mjerama, programi za suzbijanje pandemije izazvane COVID-19 donijeli su obimne intervencije u domenu ekonomije neviđene u takvim razmjerama od Drugog svjetskog rata. Kako objašnjavaš ovu razliku u pristupima?(
U martu 2020. godine, mnogi od nas koji smo aktivni u pokretu za klimatsku pravdu, bili smo poprilično iznenađeni kada smo ustanovili da su vlade u Evropi ali i šire, bile spremne obustaviti skoro sve ekonomske aktivnosti kako bi se zaustavila pandemija. To je zapanjujuće, s obzirom na to da te iste države nikada nisu razmišljale o bilo kakvim ekonomskim intervencijama radi klimatske krize. Primarni razlog tome leži u različitom vremenskom trajanju u kom se ekonomija “žrtvuje” za ove dvije krize.
Sada se, globalno gledano, pandemija odigrava na sličan način kao i globalno zagrijavanje, u smislu da oni koji najviše pate i oni koji će najvjerojatnije umrijeti pripadaju radničkoj klasi – prije svega, ne-bijele radnice i radnici i stanovništvo koje živi u raznim žarišnim područjima širom Globalnog juga. Bogati su se u međuvremenu povukli u svoje vikendice na selu a dostupne su im i privatne zdravstvene ustanove.
Ipak, postoji jedna bitna razlika: COVID-19 jeste pogodio bogate i to u ranoj fazi pandemije – kapitalisti, poznate ličnosti i političke vođe su se među prvima razbolili iako ove grupe nisu ugrožene kada je u pitanju trenutna kriza uzrokovana klimatskim promjenama. Za razliku od uticaja globalnog zagrijavanja, prenos koronavirusa se odvijao putem avio-saobraćaja, a svi znamo da bogati ljudi češće lete od siromašnih. Pandemija se širila putovanjima u različite zemlje i drugim kanalima, ali avionski saobraćaj je predstavljao glavno mjesto ulaska virusa zbog čega se paradoksalno i desilo to da su se bogati ljudi među prvima zarazili. Na primjer, u Brazilu imućni dio društva je taj koji je virus unijeo u zemlju, ali sada su, obični, radni ljudi ti koji umiru masovno. To nije bio slučaj s katastrofama uzrokovanih klimatskim promjenama i jedan je od ključnih faktora koji objašnjava zapanjujuće različitu reakciju vlada.
Uvriježena percepcija Globalnog sjevera je da se katastrofe događaju na Haitiju, u Somaliji ili na nekom drugom, dalekom, siromašnom mjestu gdje ljudi oduvijek žive u bijedi. Imaju svoje zemljotrese, imaju svoju ebolu i HIV, i to je postala uobičajena svakodnevica na koju više niko ni ne obraća pažnju. U međuvremenu, pandemija je pogodila bogate zemlje i to vrlo iznenada i u ranoj fazi, te je stoga predstavljala prijetnju tjelesnom integritetu upravo onih ljudi koji pokreću proizvodnju i potrošnju u centru globalnog kapitalizma. Zato je država uskočila. Ovakva reakcija je takođe bila pitanje političkog opstanka ovih vlada. To objašnjava, na primjer, nagli zaokret u politici torijevske vlade u Velikoj Britaniji. Nakon što su u početku prihvatili strategiju “imuniteta stada”, preusmjerili su se na “zaključavanje” i druge intervencionističke mjere upravo jer su shvatili da će, ako bešćutno puste više stotina hiljada ljudi da umru, političku cijenu platiti glasačkim listićima.
Čini se da je i ljevica zatečena razmjerom državnih intervencija provedenih u borbi protiv pandemije. Politike koje bi većina analitičara prije samo nekoliko mjeseci smatrala nemogućim sada se uzimaju zdravo za gotovo. Da li to znači da je odzvonilo neoliberalnom kapitalizmu? Da li bi ovo mogla biti i prilika za ljevicu da mobilizuje podršku za vlastite pokrete i ideje?
Mislim da, uopšteno govoreći, vlade guraju ove politike očekujući da će se kriza uskoro završiti i da ćemo se vratiti na uobičajeno poslovanje. Za sada ne vidim da će bilo koja od inicijativa za borbu protiv COVID-19 narušiti ovaj status kvo. Ipak, ovo jeste prilika, u smislu da je dovela do privremenog prestanka mnogih ekološki najštetnijih aktivnosti: masovni avio-saobraćaj je obustavljen, emisije ugljika su opale, stopirana su iskopavanja fosilnih goriva i tako dalje. Ovo je trenutak u kojem vladama možemo reći: “Ako ste intervenisali da nas zaštitite od virusa, možete intervenisati i da nas zaštitite od klimatske krize čije su posljedice mnogo gore.” Stoga nam ovaj momenat pruža priliku da se suprotstavimo povratku na uobičajene poslovne prakse, da potaknemo transformaciju globalne ekonomije i pokrenemo nešto poput Novog zelenog ugovora (Green New Deal).
Ali, moramo i objektivno ocijeniti situaciju u kojoj smo se našli. COVID-19 doveo je do naglog prekida aktivnosti pokreta za klimatsku pravdu, svega na čemu se radilo do kraja 2019 godine. Od početka 2020. godine, COVID-19. je potpuno paralisao sve najperspektivnije aktivnosti u okviru ekoloških pokreta poput Petkom za budućnost (Fridays for Future), Pobuna protiv izumiranja (Extinction Rebellion), Odavde nema dalje (Ende Gelände) – što je situacija ozbiljne katastrofe. Prije toga, jačao je pritisak ka promjeni ustaljenih poslovnih praksi kroz primjenu sve agresivnijih metoda. Iako postoji pokušaj privremenog premještanja tih borbi u onlajn prostor, jednostavno ne može da se izvrši ista vrsta pritiska putem digitalnih sredstava. Ne može se zamijeniti direktno djelovanje i masovno organizovanje putem objava na Instagramu. Po mom mišljenju, digitalizacija politike je štetna za radikalnu ljevicu i korisna za krajnju desnicu, pa ne dijelim stav da će daljnja digitalizacija donijeti nešto dobro za nas.
Moramo biti realni i u pogledu odnosa snaga. U većem dijelu svijeta generalni politički trend je uspon krajnje desnice. U mnogim zemljama, nakon što su glasači dali podršku aktuelnim vlastima, posebno u EU, ove snage su privremeno stavljene na marginu. Zanimljivi trenutak sada dolazi, jer su mjere “zaključavanja” ublažene. Uslijedit će nastavak političkog života, a snage koje su bile aktivne prije pojave COVID 19 će se vratiti u život. Kada se kriza javnog zdravstva bude pretvorila u ekonomsku krizu koja će sada biti dodatno ojačana, postavlja se pitanje koje će snage biti u najboljoj poziciji da iskoriste situaciju masovne nezaposlenosti i socijalne depriviranosti. Možda sam pretjerano pesimističan, ali čini mi se da će to biti krajnja desnica, prosto jer je bila u boljem položaju prije izbijanja COVID-19, a takođe i zato što je pandemija ojačala konzervativne političke paradigme, u smislu zatvaranja granica, stavljanja nacije na prvo mjesto i ksenofobije.
Ovo predstavlja ozbiljan problem za ekološki pokret u smislu da su se krajnje desničarske snage, posebno u Evropi, Sjedinjenim Državama i Brazilu, pojavile kao jedan od najjačih i najglasnijih zagovornika fosilnog kapitala. Oni negiraju činjenice o klimatskim promjenama, promovišući ubrzano i masovno krčenje šuma kao i ekstrakciju fosilnih goriva. Stoga je jasno, da ako, na primjer, želite zatvoriti rudnike uglja u Njemačkoj, morat ćete politički poraziti krajnje desnu Alternativu za Njemačku (Alternative für Deutschland); ako želite spriječiti desetkovanje amazonske prašume, morat ćete pobijediti snage koje podržavaju Bolsonara. Dakle, ne može doći do ublažavanja klimatske krize bez masovnog poraza krajnje desnice u naprednim kapitalističkim zemljama, kao i u mnogim državama u razvoju.
Uspješna strategija za rješavanje klimatske krize moraće da pronađe način da ujedini napore borbi za ekološku pravdu, za radničku klasu i protiv krajnje desnice. Izlaz iz narastajuće zdravstvene i ekonomske krize biće izgradnja pokreta sposobnog za iznimno brzu tranziciju sa fosilnih goriva. Ne zeleni kejnzijanizam, ne nekoliko novih obnovljivih ulaganja u ekonomiju fosilnih goriva, već stvarno uništavanje samog fosilnog kapitala, što podrazumijeva momentalno zatvaranje rudnika uglja i ukidanje masovnog avio-saobraćaja. To se može postići samo masovnim javnim ulaganjima i pojačanom državnom kontrolom nad velikim dijelovima ekonomije. Svaka kriza jeste prilika za ljevicu, ali u prošlosti smo se pokazali prilično vještim u traćenju tih prilika.
Možete li našim čitateljkama i čitateljima reći nešto o obimu intervencija koje su nužne za izvođenje održive zelene tranzicije?
Potreban nivo intervencija i lakši je i teži od onih koje su provedene u borbi protiv pandemije. Niko ne traži “zaključavanje” radi rješavanja klimatskih promjena, niko iz dana u dan ne poziva na kućni pritvor za cijelo stanovništvo ili na zaustavljanje ekonomije. S druge strane, potrebna je temeljna transformacija energetskog sistema i proizvodnje na dugoročan način, a ne samo privremeno odstupanje od statusa kvo. Da bi se stabilizovao porast globalne temperature na 1,5° C, emisije će se morati smanjivati za 8% godišnje dok se ne dosegne nula. Takvu promjenu gotovo je nemoguće izvesti samo baratajući tržišnim mehanizmima ili uvođenjem određenih fiskalnih politika poput poreza na ugljenik; potrebno je zahtijevati proširenje državnog vlasništva i sveobuhvatno ekonomsko planiranje.
Kako se odgovara na uvriježeni prigovor da su glavni izvori emisija mnoge komunalne kompanije koje već jesu u državnom vlasništvu?
Javno vlasništvo nije rješenje po sebi, ali značajno olakšava zadatak koji treba sprovesti u cilju dekarbonizacije. Prednost komunalnih preduzeća u državnom vlasništvu je u tome što omogućava vladama da ih vrlo brzo reorganizuju. Njih ne treba prvo preuzeti niti je potrebno preduzimati određene korake kao u slučaju kompanija u privatnom vlasništvu koje se moraju prisiliti kako bi revidirale svoje trenutne prakse i prestale sa ekstrakcijom fosilnih goriva.
Vi ste među vodećim kritičarima pojma Antropocen. Da biste opisali trenutnu geološku epohu predlažete termin Kapitalocen. Čini se da je izbijanje COVID-19 ponovno oživjelo shvatanje o zajedničkoj, kolektivnoj odgovornosti za krizu, možda najbolje obuhvaćen sloganom “Korona je lijek, ljudi su bolest”. Kako odgovarate na ovakve stavove?
Ovaj argument, da je čovječanstvo samo po sebi problem, identičan je onom koji dominira u ekološkom diskursu. Nailazimo na njega u dokumentarcu Majkla Mura (Michael Moor) “Planeta ljudi”, u retorici krajnje desnice, ali i u liberalnom ekološkom diskursu – poguban je, duboko pogrešan i politički opasan. Ništa u vezi sa pandemijom COVID-19 ne čini ovaj argument vjerodostojnijim nego što je to bio ranije. Nije čovječanstvo ono koje snosi odgovornost za krčenje šuma, globalno zagrijavanje i trgovinu divljim vrstama, što je glavni uzrok rastućeg zoonotskog prelijevanja – biće da je to kapital.
Politike koje se koriste za suzbijanje pandemije tretiraju samo simptom, tj sam virus, dok su njegovi temeljni uzroci ostali apsolutno nepomenuti i neriješeni. Odgovornost za suzbijanje širenja zaraze prebačena je na obične ljude koji se onda rutinski kažnjavaju ako se ne mogu samoizolovati. Ne možete se nositi sa faktorima koji pokreću ove pandemije apelujući na građane da promijene svoj uobičajeni način života, kao što se ne možete baviti klimatskim promjenama mijenjanjem nečijih obrazaca potrošnje.
Umimo za primjer palmino ulje čiji je uzgoj jedan je od glavnih uzroka krčenja šuma u tropskim krajevima, naročito u jugoistočnoj Aziji gdje ogroman broj šišmiša i drugih divljih životinja pati zbog ekspanzije plantaža. Ako ovdje, u Švedskoj, želim pojesti komad ovsenog kolača (flapjack), gotovo je nemoguće pronaći onaj koji ne sadrži palmino ulje, a ja kao potrošač ne mogu učiniti ništa s tim – teret je na samom proizvođaču. Štaviše, većinu proizvedenog palminog ulja ne kupuju obični potrošači, već se koristi u industrijskim procesima što se ni hipotetički ne može promijeniti drugačijim obrascima potrošnje.
Da li bi se državna vlast trebala koristiti za ograničavanje određenih oblika ekološki štetne potrošnje ili samo za promjenu načina proizvodnje?
Državna snaga definitivno treba da se koristi za sprečavanje emisija prouzrokovanih luksuznom potrošnjom bogatih – privatne avione bi trebalo zabraniti, kao i terenska i sva druga vozila koja troše neopravdano veliku količinu goriva. Ovo su lako ispunjivi ciljevi pokreta za klimatsku pravdu, jer su ovi izvori emisija najmanje potrebni za društvo. Situacija je potpuno drugačija sa metanom, koji je primjerice, prisutan u rižinim poljima u Indiji. Tamo se problemi uzrokovani emisijama moraju samjeravati sa proizvodnjom hrane potrebne za opstanak stanovništva. Uspješan prelazak sa korištenja fosilnih goriva ne bi podrazumijevao cjelovito planiranje ekonomije u smislu da države planiraju i racionalizuju individualnu potrošnju – daleko od toga. Ali neki će se oblici potrošnje zaista morati ograničiti ili direktno ukinuti – a to se ne može postići tržišnim mehanizmima ili pozivanjem na etičnu potrošnju, već isključivo državnom regulacijom.
Ovakvo jačanje državne vlasti sa sobom nosi opasnost od birokratizacije i autoritarnosti. I već postoji trend u ovom smjeru, na primjer, u Mađarskoj, gdje se pandemija koristi za potkopavanje demokratije i jačanje državne prisile. Ipak, ako energetsku transformaciju izbore narodne snage odozdo, a društveni pokreti budu imali premoć nad državnim tijelima koja upravljaju tranzicijom, tada se ta opasnost može kontrolisati. Iako se u ovoj fazi može činiti utopijskim, važno je dati prijedlog za zatvaranje institucija namijenjenih nadgledanju i kontrolisanju stanovništva i njihovoj prenamjeni u napad na kapital, eliminišući izvore globalnog zagrijavanja i zoonotskog prelijevanja. Na primjer, u svojoj knjizi predlažem da ukinemo pogranične službe i pretvorimo ih u institucije za suzbijanje trgovine divljim vrstama.
Govoreći o utopijama, čini se da odbacujete argumente koji dolaze od lijevih akceleracionista (Left Accelerationists) kao i zagovornika potpuno automatizovanog luksuznog komunizma (Fully Automated Luxury Communism). Umjesto toga izlažete ideju ekološkog ratnog komunizma. Možete li pojasniti ovaj koncept?
Smatram da je cijela ideja koja stoji iza ovih tehno-utopijskih perspektiva poprilično naivna i da nije u dodiru s materijalnom stvarnošću. Stav da se nalazimo na domak carstva u kom vlada materijalno obilje bez presedana nije racionalan s obzirom na ozbiljna materijalna ograničenja koja se očitavaju u mnogim problemima kao što je degradacija zemljišta, iscrpljivanje vodnih resursa i porast nivoa mora. Čak i kad bismo u ovom trenutku prekinuli sa svim štetnim emisijama, jako dugo bismo se suočavali sa ozbiljnim klimatskim posljedicama.
Ideju o ekološkom ratnom komunizmu razvijam u knjizi kao pandan uvriježenoj ideji, koja se može čuti i u diskursu oko pandemije COVID-19, prema kojoj Drugi svjetski rat služi kao model kog treba slijediti u rješavanju klimatske krize. Moj je argument da, iako mobilizacija tokom Drugog svjetskog rata može da bude koristan primjer, važno je uzeti u obzir da se ratni napor temeljio na ogromnoj potrošnji fosilnih goriva kao i da je položaj kapitalističke klase uglavnom ostao nepromijenjen.
Rješavanje klimatske krize i sprječavanje zoonotskog prelijevanja zahtijeva hitnu akciju u smjeru urgentne transformacije ekonomije što je u suprotnosti sa interesima izrazito moćnih frakcija unutar vladajuće klase. Ratni komunizam pruža primjer o kojem vrijedi razmišljati – ne u smislu pukog kopiranja svega što su boljševici radili tokom ruskog građanskog rata, kao što nas ni primjer Drugog svjetskog rata ne bi trebalo voditi ka zaključku da se protiv globalnog zagrijavanja borimo bacanjem još jedne atomske bombe na Hirošimu. Umjesto toga, ratni komunizam pruža primjer brze transformacije proizvodnje i regulacije ekonomije pod vođstvom države uprkos masovnom protivljenju dominantnih klasa. Zelena tranzicija će, takođe, zahtijevati određeni stepen prisilnog upravljanja naftnim kompanijama koje su do sada učinile sve što je u njihovoj moći da bi se odgodile i opstruisale regulacije za ublažavanje klimatskih promjena.
Ovu ideju u svojoj knjizi nadograđujete pozivanjem na ekološki lenjinizam. Možete li objasniti što pod tim podrazumijevate?
S obzirom na to da je nužno suprotstaviti se kapitalizmu da bi se dogodila bilo kakva smislena promjena, socijalističko nasljeđe nudi niz resursa na koje se možemo osloniti. Problem socijaldemokratije je taj što ona nema koncept katastrofe – već se polazi od suprotnog, tj predodžbe da je istorija na našoj strani i da imamo dovoljno vremena na raspolaganju zbog čega je opravdano kretati se laganim i postepenim koracima prema socijalističkom društvu. Iako je takvo razmišljanje možda ranije i bilo ispravno, to sada zasigurno nije slučaj. Sa sve učestalijim krizama, nalazimo se u situaciji hronične urgencije zbog čega nam se nameće potpuno drugačiji vremenski okvir od onog sa kojim se suočila, na primjer, švedska socijal-demokratija tokom 1950-ih i 1960-ih godina. Stoga je nužno osvrnuti se na dio socijalističkog nasljeđa koji ima koncept katastrofe. S obzirom na to da je po definiciji neprijateljski nastrojen prema državi, anarhizam je takođe nepodoban za ovaj zadatak. Ne vidim kako bi išta drugo osim državne moći moglo izvesti potrebnu tranziciju koja će nužno zahtijevati prinudni autoritet nad onima koji žele zadržati status kvo.
Antistaljinističko, lenjinističko nasljeđe predstavlja očigledan izbor kada se razmišlja o adekvatnoj tradiciji koja ima koncept korištenja državne moći u situaciji hronične urgencije. U ovo nasljeđe ugrađen je i uvid u opasnosti i kontradikcije državne moći koji proizlaze iz pouka boljševičke revolucije. Strategija Lenjina nakon 1914. godine bila je pretvoriti Prvi svjetski rat u kobni udarac protiv kapitalizma. Upravo takvo strateško usmjerenje bi trebalo da primjenimo i danas – i to je ono što mislim pod ekološkim lenjinizmom. Moramo pronaći način da ekološku krizu pretvorimo u krizu za sam fosilni kapital.
PREVOD: Tanja Vukša
