Od kad imamo usporedive podatke Eurostata, znamo da je Hrvatska po indikatorima imovinske nejednakosti lošija od europskog prosjeka, te da ta nejednakost raste[i]. Znamo i da Hrvatska pripada u neslavnu grupu europskih zemalja s najvišim rizikom siromaštva, s posebno izraženim siromaštvom starijeg stanovništva, te da je u samom vrhu Europe po stopi nezaposlenosti mladih. Istovremeno, često čujemo da je to stvarnost koju jednostavno moramo prihvatiti. Zaboravite neka prošla vremena, danas smo barem slobodni kad već nismo jednaki – ne možemo zahtijevati i ovce i novce.
Uostalom, situacija je ista svuda u svijetu, ili se takvom čini. Ovog su tjedna domaći mediji prenijeli nalaze Oxfamovog izvještaja prema kojem osamdeset i pet najbogatijih ljudi posjeduje jednako bogatstvo kao i 3,5 milijardi najsiromašnijih. Iako Oxfam ekonomsku nejednakost vidi kao poticaj napretku jer nagrađuje ambiciozne i poduzetne, smatraju da današnje razine nejednakosti ugrožavaju ekonomski razvoj i političke institucije demokracije. Čak i World Economic Forum u izvještaju za 2014. smatra imovinsku nejednakost najopasnijim globalnim rizikom ovog desetljeća. Slažu se da koncentracija bogatstva zarobljava političke elite od strane moćnih, erodirajući legitimnost demokratskih poredaka.
Rasprava o 1 posto najbogatijih, koja je pažnju javnosti privukla u jesen 2011. zaslugom Occupy Wall Street pokreta, protekle je dvije godine široko prisutna. Ekonomski autoriteti poput Stiglitza, Skidelskog ili Milanovića posvetili su knjige ovom pitanju, kao i politički teoretičari poput Michaela Sandela, koji obrazlaže poveznicu između nejednakosti i demokracije. Demokracija prema njemu pretpostavlja da građani osjećaju pripadnost zajednici, da se u svakodnevnom životu susreću i pregovaraju. Nasuprot tome, u povijesnim periodima kada su materijalni uvjeti života dramatično različiti kao što je to danas, antagonizmi prema ideji zajedništva jačaju, a potpora redistributivnim politikama slabi[ii]. I ne samo to; istraživanja povezuju porast nejednakosti sa cijelim nizom društvenih patologija i kriminaliteta[iii].
Javne rasprave o nejednakosti su bitne jer ukazuju na isprepletenost ekonomske i političke sfere. Siromaštvo, nezaposlenost i drugi oblici socijalne isključenosti podrivaju elementarne preduvjete za uživanje političkih sloboda koje su nominalno garantirane u demokratskim porecima. Naši sugrađani koji svakodnevno strepe za egzistenciju svoje obitelji ne glasuju, nisu informirani niti osnaženi, nego su prestrašeni i nezadovoljni, a povremeno traže i koga okriviti. Na taj način društveno raslojavanje jača autoritarne impulse u društvu, a hrani se traženjem krivaca – često su to umrežene elite u obliku pohlepnih bankara i korumpiranih političara.
Ekscesni život bogatih i moćnih postaje tako izvor svih zala kojeg je lako identificirati, ali istovremeno – kako nam pokazuje reakcija publike na Vuka s Wall Streeta od L.A. sve do Beograda – i predmetom žudnje, ultimativnim mjerilom vlastite vrijednosti. Time se problem nejednakosti prebacuje na teren normi i mentaliteta. Da se političari ne daju potkupiti od krupnog biznisa, regulatorni okvir države bi funkcionirao. Da bankari nisu tako pohlepni, bankarski bi sustav bio zdravi krvotok ekonomije. Ili s druge strane – da se građani nisu iracionalno zaduživali, da nisu takvi zgubidani kakvi jesu, ne bi nas ova kriza uopće strašno pogodila.
Moralizacija, iako privlačna jer nudi prepoznatljivog krivca, znači uzmicanje od rasprave o nesretnom braku demokracije i kapitalizma. Umjesto da pokušavamo identificirati sistemske izvore današnje situacije, individualiziramo krivnju u još jednoj verziji grešnih Adama i Eve koji su sami razmontirali Raj. Da smo malo više radišni i pošteni, kapitalizam nam ne bi bio politički, a demokracija nam ne bi bila korumpirana. Iako je isti trend koncentracije bogatstva i moći prisutan od Brazila i SAD-a preko Švicarske sve do Hrvatske, u našoj se javnoj sferi perpetuiraju ideje o Hrvatskoj kao nekakvom posebnom slučaju, Apsurdistanu koji tobože nije u stanju iznjedriti pravi, dobri kapitalizam, već njegovu deformiranu verziju.
Jedna od reakcija na rastuće nejednakosti u Hrvatskoj je i otvaranje rasprava o tome kako je bilo u Jugoslaviji u odnosu na danas. To je pozitivna pojava koja sugerira da smo možda spremni kritički re-evalurati povijesni period za kojim smo bili zalupili vrata i gurnuli ga u kolektivno podsvjesno. No, kada danas uspoređujemo Hrvatsku u Jugoslaviji s onom nakon nje, često se promatramo očima Zapada[iv], koji je tijekom podjele Europe na zapadni i istočni blok poistovjetio socijalizam s ekonomskom jednakošću, a liberalizam s političkim slobodama. U toj koncepciji, sloboda i jednakost stoje na obrnuto proporcionalnim osima, u odnosu koji Wendy Brown zove Phillipsovom krivuljom političke filozofije[v].
Originalna Phillipsova krivulja označava negativnu korelaciju između nezaposlenosti i inflacije, a ovdje se isti odnos pretpostavlja između jednakosti i slobode, gdje više političke slobode znači manje ekonomske jednakosti i obrnuto. U Hrvatskoj Phillipsova krivulja odgovara tezi prema kojoj smo u Jugoslaviji imali ekonomsku jednakost, ali bez političkih sloboda, dok danas imamo političke slobode, ali bez ekonomske jednakosti. Tu je tezu još u osamdesetima formulirao Josip Županov[vi], tvrdeći kako je u Jugoslaviji sklopljen pakt između političke elite i radništva, tako da je radnicima garantirana ekonomska sigurnost, a zauzvrat su oni prihvatili ograničenja političkih sloboda.
Iz ovog proizlazi da ne možemo imati i ovce i novce – ako smo htjeli demokraciju i tržišnu ekonomiju, trebamo zaboraviti egalitarizam. Kapitalizam nagrađuje vrijedne, ambiciozne i poduzetne, a oni drugi su si sami krivi što su siromašni. Ovakve su nam dijagnoze dobro poznate budući da je naša javna sfera već dugo zasipana slikama parazita, lijenčina i neradnika. Ako danas pomislite zazivati istovremeno širenje domena sloboda i jednakosti, odmah ste okarakterizirani kao neozbiljni utopist – možda simpatični, ali irelevantni. Kolektivno potiskujemo drugu polovicu 20. stoljeća u Zapadnoj Europi, koje je bilo karakterizirano upravo istovremenim širenjem domena sloboda i jednakosti. No, kao što upozorava Greaber, jedna je od tehnika održavanja svake vlasti uvjeriti građane da su njihove želje, iako možda načelno prihvatljive, nemoguće za ostvariti. Uvjeravaju nas da se trebamo prestati ponašati kao nerazumna djeca, zahtijevajući nemoguće stvari poput javno financiranog zdravstva i obrazovanja. Uvjeravaju nas da postojećem poretku nema alternative, a za njom nema ni potrebe – budući da smo potpuno slobodni, samo o nama ovisi naša sreća i uspjeh. Svatko može postati bogat ako se potrudi.
No, ovo je samo ironični podsjetnik na to kako bi elite htjele da razumijemo situaciju – da prihvatimo sebe kao jedan osobni propali projekt – jer smo nedovoljno fleksibilni i poduzetni, jer nemamo vještine koje se traže u današnjem svijetu. Veći je problem, kao što tvrdi Wendy Brown, što je i politička ljevica usvojila ekonomističku koncepciju jednakosti i reduciranu ideju slobode poistovjećene s privatnom sferom. S jedne strane, to rezultira time da je politička ljevica gotovo isključivo usmjerena na redistributivne borbe, zaboravljajući zahtjev za demokratizacijom moći i širenjem domena kolektivnog odlučivanja. S druge strane, sužavanjem pojma slobode na privatnu sferu identiteta zanemarujemo činjenicu da klasni odnosi, koji neizostavno prate kapitalizam, efektivno onemogućuju uživanje političkih sloboda koje nam poredak formalno garantira. Umjesto toga, emancipatorni politički projekt treba odbaciti ovu lažnu dihotomiju koja nas uvjerava da smo nedostatak jednakosti kompenzirali slobodama te osvijestiti da uživanje i slobode i jednakosti nije moguće u uvjetima ekonomske deprivacije. Stvarna jednakost pretpostavlja i ekonomsku i političku ravnopravnost[vii], a sloboda se ne odnosi samo na nesputanost osobnih izbora, nego pred nas stavlja zahtjev da se zajedno borimo za društvo koje teži svima osigurati ljudski dignitet. Da, hoćemo i ovce i novce.
_________________________________
[i] Za podatke o Hrvatskoj vidi npr. Dolenec, D. (2013) The Absent Socioeconomic Cleavage in Croatia: a Failure of Representative Democracy?. Croatian Political Science Review. 49(5): 69-88
[ii] Vidi jučerašnji članak u The Guardianu, The Real Tragedy Behind the Wrexham 99p Store „Riot“
[iii] Wilkinson, R. i Pickett, K. (2010). The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone. London: Penguin
[iv] Vidi moju prošlu kolumnu, http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/nakon-apsurdistana-florida
[v] Brown, W. (1995) States of Injury: Power and Freedom in Late Modernity. Princeton: Princeton University Press
[vi] Županov, Josip (1987). Radnička klasa i društvena stabilnost. Sociologija i samoupravljanje. Školska kniga: Zageb
[vii] Fraser, N. (2003). Social Justice in the Age of Identity Politics: Redistribution, Recognition and Participation. U: N. Fraser, A. Honneth (ur.), Redistribution or Recognition: A Political-Philosophical Exchange. London: Verso
Danijela Dolenec je H-Alterova komentatorica, koordinatorica je Grupe 22
Tekst je preuzet sa: www.h-alter.org
