U svom tekstu Zašto Kina jeste kapitalistička Ilaj Fridman argumentuje zbog čega je političko i ekonomsko ustrojstvo savremene Kine inherentno protivrječno karakteru socijalističkog društva. Za autora, fetišizacija robne proizvodnje i zakona vrijednosti u proteklih 40 godina nužno je vodila genezi razvoja kapitalističkih proizvodnih odnosa. Kineska država, bez obzira na svoju nominalnu ideološku artikulaciju i određene specifičnosti produktivnih procesa, ne može predstavljati alternativu kapitalističkoj stvarnosti upravo jer je podređena interesima kapitala i lišena emancipacijskog potencijala samih radnica i radnika.
Kina 21. vijeka je kapitalistička zemlja. Ova činjenica je podrazumijevala dramatičnu transformaciju uzevši u obzir da se radi o zemlji koja je u osnovi eliminisala privatno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima do kraja 1950-ih godina, predstavljajući, tokom naredne decenije jedan od najradikalnijih političkih eksperimenata 20. vijeka. Uprkos dubokoj reorganizaciji proizvodnih odnosa tokom posljednjih četrdeset godina, Komunistička partija Kine (KPK) zadržala je svoju monopolsku moć i još uvijek se predstavlja kao socijalistička, doduše sada sa “kineskim karakteristikama”.
Komunistički put Kine ka kapitalizmu proizveo je ozbiljnu konfuziju na ljevici (u Kini i globalno) kako tumačiti trenutno stanje stvari. Pojašnjenje ovog pitanja od presudne je važnosti za antikapitalističku praksu, a postaje još važnije u kontekstu narastajuće moći Kine na globalnom nivou. Pitanje je i da li vjerujemo da kineska država i njeno protivljenje poretku koji predvode Sjedinjene Američke Države (SAD), može da oličava oslobodilačku politiku. Ako, s druge strane, politiku koju kineska država vodi ne shvatimo kao pokušaj prevazilaženja kapitalizma, već isključivo kao konkurenciju SAD-u za kontrolu nad globalnim sistemom, onda dolazimo do sasvim drugačijeg političkog zaključka: potrebno je zacrtati vlastiti kurs radikalne emancipacije, nezavisne i suprotstavljene svakoj od postojećih država sila.
Kapitalizam je izrazito složen koncept i zato ću se, u ovom tekstu, baviti samo određenim, ključnim pitanjima. U osnovi, to je sistem u kojem su ljudske potrebe podređene proizvodnji vrijednosti. Taj odnos je institucionalizovan univerzalizacijom tržišne zavisnosti pri čemu robni oblik postaje posrednik u ljudskim odnosima. Ova logika kapitala očitava se ne samo u ekonomskoj eksploataciji rada i, s njom u vezi, klasnim društvenim odnosima, već i u načinima na koji se politička dominacija oslikava na radnom mjestu, u državi i šire. Uprkos važnim razlikama u usporedbi sa liberalnim angloameričkim modelom, vidjećemo da je Kina postala kapitalistička po svim tačkama.
Pokazatelja da je Kina kapitalistička ima na pretek. Metropole te zemlje krase Ferrari i Gucci prodavnice, inostrani i domaći korporativni logotipi istaknuti su svuda u vidokrugu, a luksuzne stambene zgrade niču u svim većim gradskim jezgrima. Kineska brza evolucija, od jedne od ekonomski najravnopravnijih zemalja svijeta do jedne od najneravnopravnijih, indikator je velike strukturne promjene. Članstvo Kine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, neprekidno insistiranje vlade na tržišnoj ekonomiji ili Si Đinpingova (Xi Jinping) odbrana globalizacije u Davosu gdje se zalagao za to da tržište igra “odlučujuću ulogu” u raspodjeli resursa, samo su neki od pokazatelja da je država prihvatila kapitalizam. Takođe, široko su rasprostranjeni i kulturni obrasci koji ukazuju na fundamentalno kapitalističku orijentaciju poput valorizacije napornog rada, surovog konzumerizma i obožavanja genijalnih ideja korporativnih heroja kao što su Stiv Džobs (Steve Jobs) ili Džek Ma (Jack Ma).
Ipak, bila bi greška poistovijetiti ovakve efekte kapitalizma sa samim kapitalizmom. Da bismo se pomirili sa činjenicom da se kineska država i ekonomija vode logikom kapitala, moraćemo dublje da istražujemo.
Ekonomija, rad, socijalna reprodukcija
Razmatrajući radikalnu kritiku kapitala, mogli bismo, poput Marksa (Karl Marx), da krenemo od robe. Roba je stvar koja je nekome potrebna i ona sadrži razmjensku vrijednost. U kapitalističkom proizvodnom sistemu dominira razmjenska vrijednost, što znači da je profit, a ne korisnost, ono što određuje šta će se proizvoditi. Marx započinje “Kapital” analizom robnog oblika jer je vjerovao da je to ulazna tačka koja nam omogućava da razumijemo cjelokupni kapitalistički sistem.
Ako pogledamo savremenu Kinu, nema sumnje da je robna proizvodnja univerzalizovana. Ovo je naročito vidljivo u globalnim, transnacionalnim lancima snabdijevanja u čijem se središtu nalazi Kina. Eksploatacija kineskih radnica i radnika u fabrikama koje proizvode sve – od mobilnih telefona i automobila, pa do medicinske opreme, odjeće i namještaja – dovela je do bogaćenja domaćih i stranih korporacija i rezultovala je izvoznim bumom neviđenih razmjera. Kineski tehnološki giganti kao što su Tencent, Alibaba, Baidu i BiteDance razlikuju se od kompanija iz Silicijumske doline u mnogim bitnim aspektima, ali su, s druge strane, i slične njima u svojim naporima da proizvedu tehnologiju koja je, prije svega i najvažnije, orijentisana na komodifikaciju informacija. Slično tome, periodični mjehuri na tržištu nekretnina i izuzetno profitabilne kompanije koje operišu u tom domenu ukazuju da se proizvodnja stambenog prostora uglavnom vodi prilikama na tržištu. U gotovo svim sektorima, očigledno je da je proizvodnja orijentisana prije svega na stvaranje profita, a ne na ljudske potrebe.
Iako možemo dosta naučiti iz analize robne proizvodnje, politički je produktivnije pristupiti ovom pitanju iz drugog pravca: umjesto pitanja šta kapital zahtijeva da bi se obezbjedila kontinuirana ekspanzija, trebalo bi da se pitamo kako ljudska bića preživljavaju. Potrebno je krenuti od pitanja kako kineski proletarijat — grupa ljudi čija je jedina proizvodna svojina sopstvena radna snaga — osigurava sopstvenu socijalnu reprodukciju? Odgovor je, kao i u svakom drugom kapitalističkom društvu, da radnice i radnici moraju da učestvuju u proizvodnji kapitala ukoliko žele da opstanu. Osnovne potrebe poput hrane, stanovanja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, prevoza, vremena za razonodu i druženje nisu zagarantovane same po sebi. Zapravo, velika većina ljudi u Kini može sebi priuštiti ove stvari pod uslovom da postane korisna kapitalu.
Kinesko društvo je izrazito heterogeno i isprepleteno socijalno-ekonomskom podjelom i pratećim diverzitetom u strategijama preživljavanja. Demografski i politički najrelevantnija kategorija su radnice i radnici migranti. Ogromnim udjelom u ukupnoj radnoj snazi oni čine okosnicu kineske industrijske transformacije jer gotovo tri stotine miliona ljudi živi van mjesta gdje su oficijalno registrovani (hukou). Kada radnica i radnik migrant napuste svoje mjesto hukou registracije, automatski se odriču socijalnih beneficija subvencionisanih od strane države, što ih efektivno čini građanima drugog reda u sopstvenoj zemlji. Razlog zbog kojeg stotine miliona ljudi pravi ovakav izbor je taj što ne mogu da prežive u siromašnim ruralnim područjima iz kojih potiču, dok ih tržišne snage primoravaju da traže posao u urbanim centrima.
Kapitalistički radni odnosi bili su politički sporni kada su se prvi put pojavili u Kini krajem 1970-ih godina, jer su mnogi u Komunističkoj partiji još uvijek podržavali maoističku “gvozdenu zdjelu pirinča” kao sistem doživotnog zaposlenja. Ipak, 1990-ih godina, ova rasprava je prekinuta, što je vrlo jasno nagoviješteno i Zakonom o radu iz 1994. godine koji je uspostavio pravni okvir za najamni rad. Umjesto da se, u skladu sa željama mnogih reformista, sprovede regulacija tržišta rada kroz socijaldemokratski kalup, rad je komodifikovan, iako je i dalje ostao izrazito neformalan. Čak i nakon primjene Zakona o ugovoru o radu iz 2008. godine, koji je bio posebno usredsređen na povećanje legalnih ugovora o radu, broj radnica i radnika migranata sa ugovorima opao je tokom ranih 2010-ih, a od 2016. godine pokrivao je samo 35,1% radne populacije.
Radnice i radnici bez ugovora o radu nemaju zakonsku zaštitu, što izuzetno otežava sprječavanje kršenja radnih prava. Pored toga, socijalno osiguranje – uključujući zdravstveno i penziono osiguranje, osiguranje od povreda na radu i nezaposlenosti kao i pravo na porodiljsko odsustvo – u potpunosti ovisi o poslodavcu. Neformalni rad stvara druge oblike isključenja i jača tržišnu zavisnosti pogotovo za ljude koji žive izvan područja hukou registracije. Ako, na primjer, ne-lokalni stanovnik želi da upiše svoje dijete u javnu gradsku školu, prvi uslov je da ima sklopljen ugovor sa lokalnim poslodavcem – samo ova odredba eliminiše veliku većinu migranata iz javnog školovanja. Iako se mehanizmi za distribuciju nominalno javnih dobara, poput obrazovanja, u velikoj mjeri razlikuju po gradovima, opšta logika je da se daje prednost onima za koje je država utvrdila da su korisni za razvoj lokalne ekonomije. Mnogi veliki gradovi imaju planove koji su bazirani na sistemu bodovanja u okviru kojih kandidati moraju da akumuliraju poene na osnovu niza mjerila orijentisanih na tržište rada (npr. najviši nivo obrazovanja, sertifikati vještina, nagrade za uzornog radnika i radnicu itd) da bi uopšte mogli da pristupe javnim uslugama. Svi ostali su prepušteni stihiji tržišta.
Situacija za gradski proleterijat koji radi u istom mjestu gdje su i registrovani, situacija je nešto drugačija, zasigurno i bolja s materijalnog stajališta. Oni mogu dobiti pristup javnom školovanju, dostupne su im i određene subvencije za stanovanje, a vrlo je vjerovatno da će imati i pravno obvezujući ugovor o radu. Iako beneficije za socijalnu skrb u Kini nisu izdašne, a socijalna potrošnja je, kao udio u BDP-u, daleko ispod prosjeka u odnosu na zemlje OECD članice, gradski stanovnici ipak imaju veće šanse da im pristupe. Duboke klasne i regionalne nejednakosti, kao i fiskalni problemi opterećuju sistem. Kao rezultat toga, nema sumnje da čak i ove relativno privilegovane skupine moraju učestvovati u proizvodnji kapitala kako bi osigurale adekvatnu zdravstvenu zaštitu, pristojno stanovanje ili sigurnost u penziji. Socijalni sistem zaštite (dibao) nije dovoljan da podrži socijalnu reprodukciju na društveno prihvatljivom nivou.
Politička moć
Kineska ekonomija ne samo da je kapitalistička, već država vlada u opštem interesu kapitala. Kao i u svakoj drugoj kapitalističkoj zemlji, kineska država ima svoju relativnu autonomiju i može se raspravljati o tome u kojoj državi je ona veća. Ipak, toliko je očigledno da kineska država nepogrešivo srlja u kapitalizam, što je zasigurno i razlog dubokih promjena u upravljanju.
Logika kapitala očigledna je u politici koja reguliše proizvodnju. Kina je tokom protekle tri decenije zabilježila eksploziju pobuna radnica i radnika, a zemlja je globalni lider i po učestalosti divljih štrajkova. Kako država reaguje kada radnice i radnici koriste staru tradiciju uskraćivanja rada kapitalu? Iako se štrajkovi dosta razlikuju po svojoj prirodi, policija interveniše gotovo isključivo u interesu poslodavca, pružajući usluge privatnim domaćim, stranim i državnim preduzećima. Nebrojeni su slučajevi kada su policija ili nasilnici koje sponzoriše država koristili prinudu da prekinu štrajk. Jedan posebno istaknut primjer je bio nasilno suzbijanje štrajka 40.000 radnica i radnika u tajvanskoj fabrici cipela Yue Yuen kada je policija intervenisala u ime tajvanskih kapitalista – što u datom istorijskom momentu predstavlja svojevrsnu ironiju koja nije ostala neprimjećena i od strane kineskih radnica i radnika. Ako se, koristeći se primjerom ovog štrajka, elegantno postavi pitanje “na čijoj ste strani?”, kineska država je svoj izbor učinila dovoljno očiglednim.
Nasilje podržano od strane države vidljivo je i u brojnim slučajevima policijskog maltretiranja neformalnih radnica i radnika. Dosta omraženi “čenguan” (chengguan) — para-policijske snage osnovane 1997. godine u svrhu suzbijanja nedozvoljenih aktivnosti u javnom, gradskom prostoru — nebrojeno puta su koristile prekomjernu silu kako bi raščistile ulične prodavce i druge neformalne radnike i radnice sa ulica. Policijska brutalnost stvorila je među neformalnim radništvom širom zemlje duboko neprijateljstvo spram ovih formacija zbog čega su anti-čenguan neredi bili poprilično rasprostranjeni. Možda najilustrativniji primjer prekomjerne upotrebe sile bio je 2011. godine u Zengčengu, u provinciji Guangdong, kada su radnice i radnici migranti masovno izašli na ulice pošto se proširila glasina da je trudnica imala spontani pobačaj nakon što je napadnuta tokom intervencije čenguana. U narednih nekoliko dana nemiri su se intenzivirali sve dok Narodnooslobodilačka vojska nije nasilno ugušila pobunu.
Ako kapital odnos razumijemo ne samo kao ekonomski odnos koji se temelji na eksploataciji, već i kao politički odnos u kojem je rad podređen, onda ćemo uočiti i druge važne pokazatelje koji nam ukazuju da država djeluje u sprezi sa kapitalom. Baš u trenutku kada je Kina otpočela proces tranzicije u kapitalizam, 1982. godine Deng Sjaoping (Deng Xiaoping) je odlučio ukloniti pravo na štrajk iz ustava. Pored toga, postojala su i druga kršenja radnih prava kao što je, na primjer, stalna zabrana radničkog samoorganizovanja. Jedini priznati sindikat je Kineska federacija sindikata, organizacija koja je neposredno podređena Komunističkoj partiji i, posredno, logici kapitala na radnom mjestu. Uobičajena je praksa da menadžeri ljudskih resursa budu imenovani za sindikalnog predstavnika na nivou samog preduzeća čime se ni ne pokušava sakriti činjenica da demokratska participacija radništva zapravo ne postoji. Radnice i radnici zasigurno ne vide sindikate kao organizacije koje su u stanju da smisleno predstavljaju njihove interese, dok, sa druge strane, njihovi napori ka izgradnji autonomnih organizacija nailaze na oštru represiju.
Politička subordinacija proletarijata proteže se i na formalne državne strukture. Kao i ostale kategorije stanovništva, radnice i radnici nemaju kapacitete da se samoorganizuju u okvirima civilnog društva, formiraju političke stranke niti da vrše bilo kakvu vrstu političkog delegiranja zbog čega su u potpunosti ovisni o dobroj volji Komunističke partije da ih zastupa. Partija više ni ne tvrdi da zastupa interese radništva i seljaštva protiv njihovih klasnih neprijatelja – od kada je prihvatila da njeni članovi mogu biti i kapitalisti – a sa unapređenjem koncepta “Tri zamisli” kojeg je razvio generalni sekretar KPK Đang Cemin (Jiang Zemin), partija je predstavljena kao zastupnik “interesa većine naroda Kine”. Sa odbijanjem države da prizna klasni antagonizam, jasno je da su kontrarevolucionarne tendencije duboko nagrizle socijalnu bazu jednopartijske vlasti.
Čak i površna procjena socijalne baze centralne vlade otkriva da kapital ne samo da ima dobar pristup državnoj vlasti, već da je u svojoj osnovi neodvojiv od nje. Broj radničkih predstavnika i predstavnica je tokom zasjedanja Nacionalnog Kongresa Naroda od 2003. do 2008. godine pao na samo 2,89% što je dramatičan pad od 1970-ih godina. Izrazita koncentracija plutokrata u Nacionalnom kongresu Kine i Kineskoj narodnoj političkoj konsultativnoj konferenciji očigledan je primjer formalizacije političke moći kapitala: od 2018. godine, procijenjeno je da su 153 najbogatija člana ova dva centralna vladina tijela posjedovala bogatstvo u ukupnoj vrijednosti od 650 milijardi dolara. Zakonodavna vlast pokušava da uključi ljude koji su zaradili milijarde u privatnom sektoru, kao što je Poni Ma (Pony Ma), rukovodioca internet giganta Tencent. Ipak, konverzija između ekonomske i političke moći djeluje dvosmjerno: porodica Ven Đabaoa (Wen Jiabao), bivšeg premijera, iskoristila je svoje političke veze za izgradnju ličnog bogatstva procijenjenog na 2,7 milijardi dolara. U Kini 21. vijeka, kapital rađa političku moć na isti način kao što politička moć rađa kapital.
Tvrdnja vladajuće partije da je Kina socijalistička jednostavno nije potkrepljena realnošću. Ipak, postoji nekoliko obilježja kineske ekonomije koja se poprilično razlikuju od standardne, savremene forme kapitalističke države, pa stoga zaslužuju nešto više pažnje.
Državne intervencije u ekonomiji
Nema sumnje da su državne intervencije u ekonomiji Kine obimnije nego što je to slučaj u većini kapitalističkih zemalja. Ali, ako se bavimo kapitalizmom u njegovoj suštini, a ne samo njegovim relativno novim, neoliberalnim oblikom, Kina onda nije izuzetak. Kineska državna preduzeća doprinose BDP-u sa 23-28% — što je poprilično veliko učešće za današnji svijet. Ipak, dirigizam nije ništa novo za kapitalizam. Pojavljuje se ne samo u Francuskoj, odakle je i potekao, već i u različitim varijantama fašističkih režima, u Indiji nakon nezavisnosti, pa čak i Tajvanu pod kontrolom Kineske nacionalističke partije gdje su državna preduzeća, krajem 1980-ih godina, doprinosila gotovo četvrtini BDP-a zemlje. Državna intervencija orijentisana ka povećanju efikasnosti, profitabilnosti i prediktivnosti nije antiteza kapitalizmu, već je njegova neophodna komponenta.
Iz perspektive radnica i radnika, vidjećemo da je razlika između državnog i privatnog kapitala minimalna. Desetine miliona radnika i radnica državnih preduzeća otpušteno je tokom 1990-ih i početkom 2000-ih godina u sklopu državne kampanje za “razbijanje gvozdene zdjele pirinča”. Ova kampanja je izazvala egzistencijalnu krizu i masovni otpor među nekadašnjim gospodarima nacije koji su odjednom bili bačeni na tržište rada za koje nisu bili spremni.
Nakon talasa rezova, krađe penzija kao i druge javne imovine, preostala državna preduzeća podvrgnuta su tržišnim mehanizmima regulacije, smanjenju troškova kao i promjeni radnih režima. Kao što je to sociolog Džoel Andreas (Joel Andreas) opširno dokumentovao, poznati eksperimenti sa demokratijom na radnom mjestu u doba Maoa (koji zasigurno nisu bili savršeni), danas su u potpunosti uništeni tržištem, a radnici i radnice u državnim preduzećima podređeni su menadžmentu ekvivalentnom onom koji postoji u privatnim kompanijama. Ta preduzeća ni u kom smislu nisu javno vlasništvo – ona pripadaju i nad njima ima kontrolu država koju niko ne može da pozove na odgovornost.
Pitanje zemljišta je povezano sa ovim, a ipak ima i svoje specifičnosti. Cjelokupno urbano zemljište je u vlasništvu države, dok je ruralno zemljište u zajedničkom vlasništvu lokalnog stanovništva. Ali, kao što je pokazao veliki broj istraživanja, razdvajanje prava korištenja od prava svojine nesumnjivo je otvorilo prostor za kapitalističku upotrebu zemljišta. U gradovima je to podrazumijevalo istorijski neviđen porast u izgradnji komercijalnih stanova koji su, kao što smo to ranije u tekstu pominjali, u potpunosti orijentisani na tržište. Gradske vlasti su, zbog naplate poreza, u velikoj mjeri zavisne od prodaje zemljišta u profitne svrhe, što zasigurno vodi ka usklađivanju njihovih interesa sa interesima privatnog kapitala.
Ljudi koji su registrovani u ruralnim područjima i posjeduju hukou registraciju imaju pravo na zemljište, ali, kako je to masovna migracija iz sela u grad pokazala, to je rijetko dovoljno da bi se obezbjedila adekvatna socijalna reprodukcija. Širenje gradova rezultiralo je masovnim migracijama seljaštva. Kao što je to slučaj sa radnicama i radnicima u državnim preduzećima, seoski lideri govore u ime kolektiva dok seljaci gotovo da nemaju nikakvu kontrolu nad zemljištem u (nominalno) kolektivnom vlasništvu. Posljedica toga je kontinuirano otimanje zemlje od seljaka koji dobijaju tek djelić tržišne vrijednosti za svoju zemlju, dok kadrovi i investotori to unovčavaju. Na koncu, za ljude koji obrađuju zemlju, jasno je da je poljoprivreda u Kini doživjela duboku kapitalističku transformaciju jer je pravo na korištenje zemljišta podređeno agrobiznisu uz komodifikaciju ostalih resursa za proizvodnju. To što je zemlja formalno smatrana kolektivnom nije puno doprinelo tome da se ovaj proces spreči.
Logika kapitalističke proizvodnje vrijednosti integrisala se u ekonomiju i državu, dramatično mijenjajući kinesku socijalnu strukturu. Ipak, razumijevanje klasnih odnosa savremene Kine samo je prvi korak. Potpunija procjena složenog konstituisanja klase i drugih oblika društvene hijerarhije zasnovane na rasi, polu, geografiji i državljanstvu neophodna je za formulisanje adekvatnog političkog odgovora na duboku krizu. Čitav niz urgentnih praktičnih pitanja ne može se riješiti samo na osnovu klasne analize bez odgovora na dominantne liberalne ili etno-nacionalističke narative: Kako treba tumačiti poteze kineske države koja nastoji da politički uguši socijalni otpor u Hong Kongu, prijeti aneksijom Tajvana ili kolonijalnim projektima naseljava Han Kineze u oblasti Sinđijanga i na Tibetu? Da li je enorman porast globalnih investicija u okviru kineskog privredno-ekonomskog projekta Pojas i put (Belt and Road) indikator kapitalističkog carstva u nastajanju? Šta je ispravan radikalan, antinacionalistički i antiimperijalistički odgovor na intenziviranje američko-kineskog sukoba?
Ovo su samo neka od urgentnih pitanja s kojima se danas suočava ljevica i na koja zasigurno nema jednostavnih odgovora. Ipak, jedna stvar je sigurna: lažna obećanja kineske države da će nedvosmisleno voditi svijet u socijalističku budućnost antikapitalisti moraju problematizovati. Marksove riječi iz spisa “Njemačka ideologija” i danas djeluju ispravno: “Za nas komunizam nije stanje koje treba uspostaviti, ideal kome treba da teži stvarnost. Komunizmom nazivamo stvarno kretanje koje ukida sadašnje stanje.” Koliko god bilo utješno vjerovati da će supersila u nastajanju izgraditi svijet kakav želimo, to je iluzija. Moraćemo da ga izgradimo za sebe.
_____________________
Ilaj Fridman (Eli Friedman) je doktorirao sociologiju na Berkliju. Od 2011. godine radi na Univerzitetu Kornel. Njegovo primarno područje interesovanja je Kina, a 2014. godine objavio je knjigu “Klopka pobune: Politika rada u postsocijalističkoj Kini”.
Tekst je prvobitno objavljen u časopisu Spectre u julu 2020. godine.
PREVOD: Tanja Vukša
