Nakon što je dobila “zeleno svjetlo” Bijele kuće u Vašingtonu, turska vlada je prošle nedjelje pokrenula još jednu invaziju na susjednu Siriju. Ova invazija proizvela je promjene u međunarodnim savezima kao i još jedan talas izbjeglica. Prema UN-u, više od 130.000 osoba bilo je primorano da napusti svoje domove.
Turska vlada želi da uspostavi tampon zonu uz granicu sa Sirijom na teritoriji kojom je do sada, kao dijelom autonomnih regija, upravljao savez okupljen oko kurdske ljevičarske Stranke demokratske unije (PYD – Partiya Yekîta Demokrat). PYD ima snažne istorijske veze sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK – Paritya Karkerên Kurdistanê), kurdsko-turskom političkom i vojnom organizacijom. Krajnje desna turska vlada vrlo je kritična spram kurdskih autonomnih regija na sjeveru Sirije i smatra da intervenisanje u ove oblasti, za Tursku, predstavlja najveći prioritet. Označavajući PYD i PKK “terorističkim” formacijama, vladajuća partija Pravde i razvoja (AKP – Adalet ve Kalkıinma Parti) pokušava predstaviti svoju invaziju na sjevernu Siriju kao antiterorističku operaciju. Nakon sticanja kontrole nad teritorijom, plan joj je da preseli sirijske izbjeglice u tampon zonu. Ovoj invaziji, kao podrška, priključile su se i islamistički orijentisane sirijske snage.
Službeno objašnjenje turske vlade ukazuje na povezanost između novog talasa invazije na Siriju i političke situacije u samoj Turskoj. Ono što ih povezuje je takozvano “kurdsko pitanje”. Vladajuća AKP partija duboko je zabrinuta zbog taktičke saradnje tokom nedavnih lokalnih izbora između centrističke Republikanske narodne partije (CHP – Cumhuriyet Halk Partisi) i pretežno ljevičarske Narodne demokratske partije (HDP – Halkların Demokratik Partisi). Saradnja i taktički savez ove dvije partije omogućio im je svrgavanje gradonačelnika AKP u Istanbulu. Ukoliko se ova saradnja zadrži do predsjedničkih izbora mogla bi postati ozbiljna prijetnja aktuelnom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu (Recep Tayyip Erdoğan) i samoj AKP. Implicitni cilj AKP vlade očito je da podstakne razdor između CHP i HDP oko ratnog pitanja. U parlamentu, CHP je podržao vojnu ofanzivu dok je HDP jedina stranka koja je glasala protiv nje.
“Vojna operacija nije rješenje”, izjavio je predsjednik parlamentarne frakcije HDP Saruhan Oluč (Saruhun Oluç). Unutar Turske, AKP je prešao s pokušaja pronalaženja mirnog rješenja “kurdskog pitanja” na tvrdokorni turski nacionalistički kurs. Inicijalno, unutar AKP-a su postojali i oprezniji stavovi koji su se protivili ozbiljnijem uključivanju u sirijski sukob. Na kraju se AKP odlučila za aktivnu uključenost u sirijski rat koji je u Tursku doveo 3,6 miliona izbjeglica.
U početku, u Siriji, socijalni i politički protesti zahvatali su široke društvene slojeve. Bili su usmjereni protiv žestoke represije i pogoršanja socijalne situacije što je bio rezultat neoliberalnog zaokreta u ekonomskoj politici i trajne suše koja je ozbiljno pogodila ruralna područja. Progresivniji dijelovi opozicije tražili su mirne promjene dok su se desničarske islamističke grupe sve više zauzimale za vojnu opciju. Upravo je ta radikalno desna struja opozicije dobila podršku zapadnih sila, Turske, Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ipak, sirijska vlada, kojoj su Rusija i Iran pružile vitalnu podršku, pokazala se otpornijom nego što su zapadne sile i njihovi regionalni saveznici mislili.
Eskalirajući rat donio je nekoliko posljedica koje Turska i zapadne sile nisu predvidjele. Sirijska vlada napustila je pretežno kurdska područja u sjevernom dijelu zemlje. Savez okupljen oko lijeve kurdske partije PYD iskoristio je ovu priliku za uspostavu autonomnih regionalnih uprava. Ovo je bila apsolutna noćna mora za AKP vladu te je razaranje autonomnih kurdskih struktura u Siriji postao njihov glavni cilj.
Rat je stvorio teren na kojem su mogle procvjetati ekstremističke islamističke grupe, naročito takozvana Islamska država (Daeş). Ovaj oblik islamističkog ekstremizma nije bio prihvatljiv za zapadne sile. Uništavanje Islamske države postao je njihov najveći prioritet. Vojne snage oko PYD pokazale su se kao najefektnija snaga u borbi protiv Islamske države zbog čega su zapadne sile, posebno SAD, uspostavile taktičku saradnju s njima.
Protiv volje američkog establišmenta koji je nadležan za inostrana pitanja, predsjednik Donald Tramp (Donald Trump) okončao je ovu saradnju i dao “zeleno svjetlo” turskoj invaziji. Jedna od posljedica bilo je to što su ekstremisti Islamske države uspjeli pobjeći iz zarobljeničkih logora autonomne kurdske uprave. I u američkom Kongresu i u EU pokrenute su inicijative za sankcije protiv Turske. Njemačka i francuska vlada izjavile su da će zaustaviti izvoz vojne opreme. Američka vlada najavila je mali paket sankcija prvenstveno usmjerenih protiv turskih ministarstava odbrane i energetike. Međutim, nije jasno koliko su odlučni američki parlamentarci i vlade EU u svojim inicijativama za uvođenje sankcija. Prvi koraci i jednih i drugih ukazuju na prilično suzdržan pristup sankcijama. Turska vlada prijetila da će otvoriti izbjeglicama kapije prema EU što bi moglo dodatno umanjiti spremnost Evrope da nešto preduzme.
Sa druge strane, Rusija je osudila tursku invaziju, ali je isto tako izjavila da razumije pitanja turske sigurnosti. Za razliku od zapadnih zemalja, ruska vlada je slijedila konzistentnu strategiju u Siriji. Cilj joj je vratiti potpunu kontrolu sirijske vlade nad sirijskom teritorijom kao i sastavljanje novog ustava kao dio političkog rješenja. Jedno od krucijalnih pitanja bilo bi, hoće li i kako će se lijevi sirijski Kurdi integrisati u takvu nagodbu. Izgleda da je ruska vlada pomogla u postizanju sporazuma između sirijske vlade i saveza okupljenog oko kurdskog PYD koji omogućava sirijskim vojnim snagama da se stacioniraju u pogranična područja koja su do sada držali Kurdi. Ovaj potez neminovno povlači za sobom velike političke ustupke Kurda pritisnutih sa svih strana, čime bi se autonomija, u najmanju ruku, znatno umanjila.
Turska vlada se trenutno nalazi na raskrsnici. Može ili prihvatiti ponovno uspostavljanje službene Sirije na granici kao prvobitnu “garanciju sigurnosti” ili može ići na daljnju eskalaciju. Potonja opcija bi bila izuzetno rizična. Turska je već sada gotovo potpuno međunarodno izolovana.
Joakim Beker (Joachim Becker) je profesor na Institutu za međunarodnu ekonomiju i razvoj u Beču.
PREVOD: Tanja Vukša