Prije godinu dana napustio nas je Leo Panič (Leo Panitch), profesor političkih nauka, autor desetina knjiga i brojnih tekstova iz oblasti političke teorije i političke ekonomije.
Leo je bio gost na konferenciji Povratak utopije koju je Centar za politike emancipacije organizovao 2016. godine u Beogradu.
Povodom godišnjice njegove smrti prenosimo vam posljednji intervju koji je sa njim uradio Baskar Sunkara (Bhaskar Sunkara) za časopis Jacobin u januaru 2020. godine.
Masovni radnički pokreti transformisali su veliki dio svijeta u 20. vijeku, ali nisu uspjeli nadvladati moć kapitala. Kako bismo oživjeli radnički pokret i izborili se za drugačiju politiku potrebne su nam ideje demokratskog socijalizma. Panič nas podsjeća da je u borbi za bolji svijet važno upoznati se sa nasljeđem koje nam je ostavio prethodni vijek, ali da moramo iznijeti radikalnije zahtjeve od onih koje je zastupala tradicionalna socijaldemokratija.
Sunkara: Dosta razgovaramo o tome kako su socijaldemokratske partije u posljednjih nekoliko decenija zaokrenule u desno. Ipak, opasnosti od konzervativizma i birokratizma bile su teme rasprava unutar socijalističkog pokreta još prije Prvog svjetskog rata, u trenutku kada su nastajale masovne radničke partije u Evropi.
Panič: Mislim da je važno upoznati se sa knjigom Roberta Mihelsa, Veberovog studenta, jednim od onih sjajnih evropskih novinara s početka 20. vijeka koji je pisao na italijanskom, francuskom i njemačkom jeziku. Napisao je poznatu knjigu pod nazivom Političke partije, u kojoj govori o “gvozdenom zakonu oligarhije”. U njoj pratimo razvoj masovnih socijalističkih partija koje su započele svoje djelovanje izvan parlamenta i koje su između 1870. godine i Prvog svjetskog rata iznikle iz organizovane radničke klase. I on kaže: “Gle, ne možete upoređivati ove stranke i buržoaske partije koje su potekle iz parlamenta i koje, iznad svega, nastoje da zadrže moć postojeće elite”.
Za razliku od buržoaskih, koje su iznikle iz parlamentarne elite, socijalističke partije su nastajale izvan izborne arene, unutar rastućeg radničkog pokreta. Njihova vrhovna tijela bili su veliki kongresi delegata na kojima su zastupali svoje masovno članstvo. Mihels kao primjer navodi Socijaldemokratsku partiju Njemačke (SPD) kako bi pokazao da su, od Prvog svjetskog rata, zbog organizacionih i drugih, kako ih on naziva, “psiholoških” faktora – ne smijemo zaboraviti da je ovo bilo u Frojdovo vrijeme – ovim masovnim socijalističkim partijama počele da upravljaju oligarhijske strukture. I u velikoj mjeri je bio u pravu. Pokazao je da se rukovodstvo nije željelo vratiti nazad u fabriku. Da bi se iznova reprodukovali kao vođe, kontrolisali su partijske novine i finansije ali i nametali teme i narative na konferencijama i skupovima koji su njima išli u korist.
To je iznjedrilo “socijaldemokratski centralizam” koji je bio karakterističan za austrijsku, švedsku, kao i njemačku socijaldemokratsku partiju 20. vijeka, obuhvatajući i njihovo najuspješnije razdoblje 1950-ih i 1960-ih godina.
Iako je s vremena na vrijeme bilo povremenog otpora tim oligarhijskim tendencijama, mislim da ovaj problem nije ni približno dovoljno bio adresiran socijaldemokratiji prije Prvog svjetskog rata, a pogotovo ne u periodu koji je uslijedio. Treba istaći i to da se boljševičko vođstvo, osim Buharina, nikada nije ozbiljno usprotivilo Mihelsu.
Kada su me zvali da učestvujem na partijskim sastancima na Kubi ili u Jugoslaviji, uglavnom bih pričao o toj knjizi i, moram da kažem da je bilo jako zanimljivo što se na licima tih ljudi vidjelo da prepoznaju to što govorim iako nikada ranije nisu čuli za ovo Mihelsovo djelo.
Sunkara: Da li to onda znači da je relevantna anarhistička kritika prema kojoj partije neizbježno postaju neresponzivne spram vlastitog članstva?
Panič: Mislim da se tu zanemaruje ideološki i politički aspekt. Ako se vratimo na Marksovu kritiku Gotskog programa, programa njemačke Socijaldemokratske partije iz 1875. godine, on je na samom početku, i to u trenutku stvaranja njemačkog SPD-a, u samoj ideologiji stranke, detektovao tendenciju ka etatizmu i reformizmu. Pitanje koje se nameće ovdje je da li je samoj borbi za pravo glasa radničke klase koja se odvija u kontekstu kapitalističke države, inherentna tendencija ka reformizmu zbog čega se onda i politika koja artikuliše interese radničke klase uvija u reformističke oblande.
Sunkara: Marksova kritika Gotskog programa uglavnom je bila usmjerena na uticaj Lasalovih (Ferdinand Lassalle) ideja na ovaj dokument, koje su favorizovale neku vrstu elitističkog reformizma – odozgo prema dole.
Panič: Baš tako. I Marks je izložio ovu kritiku ne prekidajući svoj odnos sa SPD-om. Potvrdio ju je dodatno u Komunističkom manifestu, najvažnijem dokumentu socijalističkog pokreta koji je dobrim dijelom bio ignorisan više od dvije decenije. Marksova kritika odnosila se na određenu struju u socijaldemokratiji, i to onu koja je uvijek bila predmet sporova kao što su to bile i oligarhijske tendencije koje je Mihels kasnije identifikovao. Dio vođstva je pokušavao da se bori protiv ovih stremljenja uzimajući u obzir “tendenciju masa da se prikloni rukovodstvu“ , ono što je Mihels identifikovao kao “psihološki” faktor. Partijske škole i prakse u njima bile su u velikoj mjeri orijentisane ka razvoju kapaciteta članstva SPD-a za kritičko mišljenje koje je uključivalo i sposobnost kritikovanja rukovodstva partije.
Ukoliko proučavate istorijat partije, otkrićete da se ove rasprave nisu vodile samo između baze i rukovodstva, već su se vodile i u bazi a i među samim rukovodstvom. Dakle, sve do 1914. godine, prije nego što je rat slomio socijalistički pokret, Lenjin (Vladimir Lenin) i Roza Luksemburg (Rosa Luxemburg) su bili dio socijaldemokratije, nisu djelovali izolovano od nje. I oni su bili veoma angažovani u borbi da partije poput SPD-a postanu radikalne i demokratske organizacije, sposobne da vode borbu protiv kapitalizma.
Sunkara: Mislim da ovdje postoje dva različita pitanja. Jedno od njih, do kojeg dolazimo sada, je stanje u kojem se nalazila predratna socijaldemokratija, u smislu stepena razvoja njenih institucija. Međutim, ono što nije adresirano je pitanje da li je uopšte postojao alternativni program upravljanja. Jer, istorijski gledano, čak i oni koji su bili aktivni unutar lijevog krila partije, poput Karla Kauckog (Karl Kautsky), koji je kasnije bio uključen u rad komisije za nacionalizaciju, stvorene od strane novoizabrane socijalističke vlade 1920-ih godina, suočili su se činjenicom da je jako teško bilo razviti program upravljanja. Socijaldemokratija zapravo nije znala šta da radi jednom kada je došla na vlast.
Panič: Programi koji su masovne socijaldemokratske partije razvile 1890-ih godina, zaista jesu bile transformacijski nastrojeni, i po svojim načelima a i u svojoj ambiciji. Bile su orijentisane na kolektivno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima. I mislim da su bili ozbiljni u svojoj namjeri. Da li su ove partije zaista i znale kako da primjene ove programe je sasvim drugo pitanje. Ali to je bilo nešto što su morali otkriti kroz iskustvo upravljanja. Mislim da ni lideri socijalističkog pokreta u toj fazi nisu bili naivni, imajući u vidu koliko državnih aparata je moralo da se transformiše, naročito ako uzmemo u obzir da su krajem 19. vijeka kancelarije državnih službi bile okupirane aristokratima. Ali ostaje činjenica da nisu do kraja dokučili kako da transformišu ove institucije.
Sunkara: A socijaldemokratske partije su, u međuratnom periodu, bile prinuđene da upravljaju formiranjem manjinskih vlada ili slabih koalicija.
Panič: Ovo je tačno za skoro sve slučajeve.
Sunkara: Pređimo na najuspješniji primjer poslijeratne socijaldemokratije – švedski model. U godinama prije Drugog svjetskog rata, švedska socijaldemokratija uspjela je da pobijedi na izborima demokratskim putem i da formira vladu. Njen upravljački model se zaista razvio poslijeratnim Ren (Gosta Rehn)-Mejdnerovim (Rudolf Meidner) planom i doveo je do zapanjujuće transformacije tokom 1950-ih i 1960-ih godina. Kakva partijska struktura i forma su omogućile ovaj napredak?
Panič: Švedski radnički pokret i Socijaldemokratska radnička partija Švedske (SAP) predstavljali su primjer do kojih razmjera je demokratski centralizam bio prisutan u socijaldemokratskim partijama. Švedski poslodavci su se jako rano konsolidovali, stvorivši moćno udruženje poslodavaca i fond za lokaut. Radnički pokret je, i prije Prvog svjetskog rata, ovome odgovorio izrazito centralizovanom strukturom i centralizanovim upravljanjem štrajkačkim fondom.
Sunkara: Organizacija švedskih poslodavaca pogurala je Švedsku konfederaciju sindikata (LO) ka centralizovanim modelima pregovaranja. Ali, očigledno je postojala kombinacija određenih faktora koja je uslovila razvoj švedske socijaldemokratije. Švedska se kasno industrijalizovala zbog čega je relativno rano razvila industrijski sindikalizam itd.
Panič: Švedska je, sa svojim izrazito militantnim radničkim pokretom prije Drugog svjetskog rata, bila poznata i kao “švedska bolest”, što je termin koji se koristio za karakterizaciju militantnih radnika sklonih štrajku.
Bila je to militantna ali i centralistički organizovana radnička klasa. Švedska partija je takođe bila izuzetno centralizovana. Kongrese su imali na svake tri godine!
Sunkara: Švedska socijademokratska partija je izgrađena na tradicionalnim temeljima Druge internacionale. Suštinski, ova partija je bila zasnovana na principu demokratskog centralizma – iako taj model danas povezujemo isključivo sa komunističkim partijama. Kakva je bila logika njenog upravljačkog programa koji je pokušavao da sprovede sveobuhvatnu transformaciju ali nikako nije uspijevao da prevaziđe kapitalizam?
Panič: Kompromis sa kapitalističkom klasom je bio vidljiv u stavu da veća koncentracija i centralizacija kapitala vodi ka podruštvljavanju samog kapitala, i što se taj kapital više podruštvi, lakše ćemo postići prelazak u socijalizam. To je bila ortodoksija marksizma pred Prvi svjetski rat i švedske socijaldemokrate su se držale toga. Ono što su izvojevali od kapitala bilo je priznanje moćnog radničkog pokreta.
Nadoknada u slučaju nezaposlenosti se ostvaruje putem sindikata što je ujedno i razlog zbog čega, u Švedskoj, procenat sindikalno organizovanih radnika i radnica iznosi 90%. Država takođe insistira na kolektivnom pregovaranju jer se na taj način, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, rješava u sindikatima a ne državnim davanjima.
To važi i danas. Evropska unija pokušava da donese propise o regulaciji minimalne zarade, a nordijske zemlje predvođene Švedskom to odbijaju. Njihov argument je da će ovo oslabiti kolektivno pregovaranje u mjeri u kojoj same nadnice radnika i radnica neće više ovisiti o sindikatima.
Sunkara: Kakav su dogovor, zasnovan na ovoj jedinstvenoj poziciji, postigle švedske socijaldemokrate sa švedskim poslodavcima?
Panič: Ren-Mejdnerov model je bio dogovor postignut sa malom, centralizovanom grupom poslodavaca još početkom 1950-ih godina. Mejdner je bio socijalista a Ren nije. Cilj Ren-Mejdnerovog modela je bio da se, kroz pregovore sa kapitalom, dođe do smanjivanja nejednakosti unutar radničke klase.
Centralizovanim tipom kolektivnog pregovaranja i ugovora, ograničen je rast zarada za najplaćenije radništvo dok su slabije plaćenim radnicima i radnicama povećane plate. Ali ovo povećanje zarada za one koji su radili u manje efikasnim firmama sa nižom dobiti, istovremeno je značilo i uklanjanje tih preduzeća iz poslovanja jer nisu mogla priuštiti isplatu većih nadnica radnicima. Krupni kapital je uz pomoć države i procesa dokvalifikacija, omogućio prelazak radnicima koji su izgubili posao u manje konkuretnim firmama koje nisu uspjele da se prilagode ovakvoj regulaciji zarada, u velike, centralizovane i izvozno konkurentne industrije. A ovo je za sobom povlačilo i promjenu po pitanju regionalnih nejednakosti.
Iznad svega, ovo je podrazumijevalo obavezivanje kapitala da reinvestira dobit ostvarenu od radnika i radnica sa visokim prihodima kojima je ograničen rast zarade. I to jeste rađeno sve do kasnih 1960-ih godina kada je kapital počeo da se internacionalizuje i kada su velike švedske korporacije kao što je npr. Elektroluks, počele da koriste svoj profit za investiranje u inostranstvu, na primjer u italijansku industriju električne robe.
Ove kompanije postale su sve više zainteresovane za akumulaciju kapitala na internacionalnom nivou a ne samo za izvoz iz zemlje. Mejdner je na to odgovorio poprilično brzo. Ovo znam jer sam ga prilično dobro upoznao početkom 1990-ih godina, a sam mi je rekao da je do kraja 1960-ih uvidio: “Gle, ne možemo se držati starog dogovora kog smo postigli. Ono sa čim sada treba krenuti je oduzimanje kapitala od kapitala”. I tako je nastao čuveni Mejdnerov plan za kreiranje “radničkih fondova” kao prijedlog za sticanje vlasničkog udjela radništva u velikim kompanijama.
I zahvaljujući Mejdneru, ovaj plan nije formulisan odozgo. Usvojio ga je švedski sindikat nakon dugog procesa konsultacija sa svojim članovima. Mejdner je bio na čelu sindikalnog odsjeka koji je sprovodio istraživanje o stavovima radništva vezanih za to kako ovaj plan treba da izgleda. Pokazao mi je jednu od anketa gdje je jedan radnik željezare svoje odgovore ispisao na šesnaest stranica i to bez proreda.
I vrlo zanimljivo, kada se konačno diskutovalo o ovome na sindikalnom kongresu, predloženo je da se Mejdnerovim planom zahtijeva od svih firmi sa preko sto zaposlenih da dio svoje dobiti odvoje u radnički fond kog bi kontrolisati sindikati, što bi se zatim koristilo za preuzimanje sve većeg broja akcija velikih kompanija. I onda je uslijedilo negodovanje zbog čega je usvojen amandman na prijedlog kojim bi se ova regulacija primenjivala na sve firme sa dvadeset pet i više zaposlenih. A u trenutku kada je usvojen, delegati su spontano počeli da pevaju Internacionalu. Prema Mejdneru, to je bilo prvi put nakon decenija da je čuo kako se pjeva Internacionala na sindikalnom kongresu. Ipak, Mejdner je smatrao da je ovo proširenje plana na manje firme bila katastrofalna greška jer je omogućilo krupnom kapitalu da mobiliše sitan, što je bilo u suprotnosti sa idejama plana.
Sunkara: Poslodavci su organizovali masovne proteste protiv Mejdnerovog plana, najveće proteste u istoriji Švedske.
Panič: Premijer Olof Palme, koji je pripadao lijevom krilu Socijaldemokratske partije, kao i partijsko rukovodstvo bili su protiv plana. Palme nije bio oduševljen radničkim fondovima jer je shvatio da švedski krupni kapital neće učestvovati u vlastitoj eutanaziji. Tako je Palme odmah ponudio sindikatu i Mejdneru najbolji zakon o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti na svijetu ukoliko odustanu od toga. I vremenom se Mejdnerov plan sve više razvodnjavao u komisijama koje je partija uspostavila sa sindikatom. Neko je izračunao da bi, prema verziji koja je usvojena, trebalo da prođe 250 godina da radništvo dobije vlasništvo od 51% nad bilo kojom velikom korporacijom u Švedskoj.
Sunkara: Samo da rezimiramo, Švedska je imala prilično jedinstven kontekst razvijajući izrazito centralizovani tip kolektivnog pregovaranja. Imala je izuzetno jaku socijaldemokratsku partiju koja je bila u stanju da obezbijedi podršku većine. Gurala je ekonomski program koji je izgrađen prvenstveno kroz centralizovani model pregovaranja koji je Švedsku učinio prosperitetnom a švedsku proizvodnju usmjerio prema kapitalno intenzivnim tehnologijama. To je bila izuzetno produktivna ekonomija. I dobar dio dobiti je bio preusmjeren na finansiranje novih mjera socio-ekonomske zaštite, što je omogućilo i razvoj države blagostanja. A onda 1960-ih i 1970-ih godina ovaj model nailazi na određene prepreke. A Mejdnerov plan je bio i ideološki poticaj da se ekonomija učini ravnopravnijom ali i praktičan odgovor na problem.
Panič: Mejdnerov plan je ponajviše praktičan odgovor na internacionalizaciju švedskog kapitala, na neizbježnu situaciju u kojoj se kapital neće zadovoljiti akumuliranjem na sopstvenom terenu, koliko god se trudio biti izvozno konkurentan.
Sunkara: Dakle, iza podruštvljavanja kompanija krio se pokušaj ne samo sticanja demokratske kontrole nad njima već i kontrola njihove investicione politike.
Panič: Da biste očuvali dobiti socijaldemokratije, morate nadići tradicionalnu socijaldemokratiju. I to su socijalisti koji su djelovali unutar socijaldemokratskih partija do 1970-ih godina itekako prepoznali, dok su ljudi poput Rena, ljudi koji su stvorili poslijeratni model, a nisu bili socijalisti, mislili da su uspostavili hibridnu ekonomiju koja će biti stabilna zauvijek.
Ono što je nam je globalizacija kapitala 1960-ih godina pokazala, a onda i sve veća kriza socijalne države i ekonomije pune zaposlenosti, bilo je to što je sve veći broj dobrostojećih radnika, čak i u Švedskoj, želio da prekine sa platno-egalitarnim aranžmanom te je radništvo postajalo sve militantnije pritiskajući dobit preduzeća u smjeru veće preraspodjele
Dakle, švedski model se već krajem 1960-ih godina slomio usljed radikalnosti visoko plaćenih radnika. Kao što sam ranije pomenuo, Mejdner je bio socijalista. Od početka je bio orijentisan na kolektivistička rješenja. Ren je bio jedan od onih koji su smatrali da je kompromis sa kapitalom najbolji od svih svjetova i da će trajati vječno. Ti su ljudi bili manje realni od socijalista koji su mnogo bolje razumjeli da dinamika kapitalističke koncentracije i centralizacije neće nužno voditi u socijalizam. Prije će voditi ka određenoj vrsti kontradikcije koja će ugroziti poslijeratnu nagodbu, a na koncu i jedinstvo i moć radničke klase. Razlika između Rena i Mejdnera nije bila samo ideološka, već se očitovala i u dubljoj analizi kapitalizma kog je Mejdner jako dobro razumio. Mejdner je bio iznimka u zalaganju za podruštvljavanje. Većina socijaldemokrata nije bila spremna na taj rizik i živjeli su s iluzijom da se može uspostaviti stabilni korporativizam u vrijeme kada je kapital pokušavao da pobjegne iz zemlje i kada se povećavalo nezadovoljstvo među samim radnicima.
Sunkara: Drugim riječima, mogli bismo reći da je tehnički, kroz programe poput radničkih fondova i drugih mjera za demokratizaciju države i ekonomije, bilo moguće sprovesti ideju “socijaldemokratskog puta ka socijalizmu”. Problem je zapravo bio politički.
Panič: Nisam siguran u to. Ono što znamo je to da je bilo ljudi koji su bili spremni da na dnevni red vrate pitanje demokratskog puta u socijalizam. Međutim, dilema koje ostaje jeste da li se to moglo postići u okviru socijaldemokratskih partija, evrokomunističkih partija, buržoaske demokratske države i američke imperije koja je neformalno upravljala i koordinisala svijetom globalnog kapitalizma. Jednostavno ne znamo to. Znamo samo da je pokušaj napravljen 1970-ih godina prošlog vijeka i da je taj pokušaj suzbijen, a dobrim dijelom su ga suzbile dominantne snage u socijaldemokratskim partijama, uključujući i većinu sindikalnog vođstva.
Jedan od faktora koji je oblikovao ovakav ishod je bio taj što socijaldemokratske partije, za razliku od socijaldemokratije prije Prvog svjestskog rata, nisu bile dovoljno angažovane da politički obrazuju svoje članstvo, niti su koristile stranačka glasila za razvoj socijalističkih ideja, socijalističkih stajališta i analitičkih kapaciteta.
Ni u Švedskoj ta partijska glasila nisu više igrale takvu ulogu. Šveđani su itekako mogli biti ponosni na svoj snažan radnički pokret, na elemente socijalne države koji su zaista bili impresivni, ali to istovremeno ne implicira da su se, u bilo kom smislu, zaista razvijali kao socijalisti.
Sunkara: Ali pretpostavljam da je pitanje onda da li je, pored ovih pritisaka ka uspostavljanju industrijske demokratije unutar sindikata, trebalo istovremeno raditi i na transformaciji partijske strukture SAP-a u cilju veće responzitivnosti i demokratičnosti.
Panič: Zbog toga sam dao i primjer običnog radnika željezare koji je svoj komentar ispisao na šesnaest strana tokom konsultantskih procesa oko Mejdnerovog plana organizovanih od strane sindikata. Ovo je dobro oslikavalo kapacitete koje su radnici imali kao i nastojanje da se oni i dalje razvijaju.
Ali, na ovome se baš malo radilo, naročito u partiji.
Sunkara: Vidjeli smo klice pobuna protiv vođstva socijaldemokratskih partija, na primjer u omladinskoj sekciji SPD-a u Njemačkoj ali i na nekoliko drugih mjesta. Ali one nigdje nisu prerasle u nešto više.
Panič: Da, to je bilo prisutno gotovo u svim ovim partijama 1970-ih godina. U njemačkom slučaju, Socijaldemokratska partija – koja nikada nije tolerisala kritiku – vrlo brzo je isključila omladinsku sekciju (Jusos) zbog čega su mnogi od njih nastavili političko djelovanje u partiji Zelenih. Stranka Zelenih je u početnoj fazi zaista bila orijentisana ka praksama koje su bile više demokratske – opoziv članova parlamenta, rotacija izabranih zvaničnika, učestalo raspisivanje referenduma itd. Za razliku od momentalnog isključivanja demokratski orijentisane Nove ljevice (isto se dogodilo sa Novom demokratskom partijom NDP u Kanadi početkom 1970-ih godina), unutar Laburističke partije u Britaniji vidjeli smo dugotrajnu borbu koja je sa Tonijem Benom (Tony Benn) kao najistaknutijom figurom te borbe pokušavala da ovu partiju pretvori u istinsku demokratsko socijalističku partiju. Na kraju je ova struja poražena početkom 1980-ih godina.
Baš kao što su propali pokušaji Nove ljevice da stvori bolji boljševički model, propali su i pokušaji onih koji su socijaldemokratske partije pokušavali pretvoriti u dinamične, demokratsko-socijalističke partije.
Sunkara: Sa pojavom korbinizma i Sandersa (Bernie Sanders) javio se i tračak nade koji je oživio neke od klasičnih zahtjeva socijaldemokratije ali u jednom sasvim drugačijem kontekstu, u kojem nema moćnog i organizovanog radničkog pokreta, niti subjekta radničke klase oko kojeg se pokret organizovao od sredine 19. vijeka do 1970-ih godina.
Čini mi se da bismo, uprkos onome što se desilo prošlog mjeseca u Britaniji, još uvijek mogli da dobijemo izbornu većinu. Ali pitanje je da li imamo snage da direktno sprovedemo naš program i kako se nosimo sa činjenicom da nemamo organizovani radnički subjekat koji je tradicionalno bio osnova socijalističkog pokreta?
Dosta dugo smo pokušavali da se organizujemo van parlamentarne borbe dok nismo došli do tačke u kojoj smo iznova mogli da izgradimo svoje snage. A sada se čini da radimo obrnuto – učešćem na izborima nadamo se da ćemo nekako, kroz retoriku i diskurs, probuditi radnički subjekat.
Panič: Korbin (Jeremy Corbyn) i Sanders su se politizovali između 1960-ih i 1970-ih godina, u periodu kada su zaista postojali pokušaji da se socijaldemokratija vrati u okvire demokratskog socijalizma. I vrlo je zanimljiva činjenica da su obojica pripadali toj generaciji. Ono što su uspjeli jeste da inspirišu novu generaciju da stane iza ovog projekta. I bilo je veoma uzbudljivo vidjeti tu novu generaciju koja je na sebe preuzela taj zadatak.
Uprkos Korbinovom porazu prošlog decembra, ako pogledamo izbore samo dvije godine ranije u Britaniji, 2017. godine, kada je Korbin povećao broj glasova laburista za više od 40%, što je najveći skok u podršci bilo koje partije na bilo kojim izborima od 1945. godine. Ovo pokazuje da demokratsko- socijalistička izborna strategija može da bude legitimna alternativa.
Treba objasniti i šta se dogodilo između 2017. i 2019. godine. Korbinov uspjeh 2017. godine je djelimično uticao na to. [Bivša konzervativna premijerka] Tereza Mej (Theresa May) nije uspjela da izdejstvuje Bregzit u britanskom parlamentu, što je ironično Korbina i laburističko vođstvo, zarobilo u parlamentarnoj borbi ograničenoj pravilima buržoaske demokratije, zbog čega je i njihov kapacitet za mobilizaciju postao vrlo ograničen.
Pored toga, većina parlamentaraca iz redova Laburističke partije ostala je neprijateljski raspoložena prema Korbinu kao socijalisti. U najboljem slučaju vjerovali su da je krajnje naivan i romantičan u svom socijalističkom opredjeljenju. Oni se nisu zalagali za socijalistički projekat već za humaniji kapitalizam.
Korbin je morao voditi partiju, čija je velika većina izabranog vođstva bila neprijateljski nastrojena prema njegovom političkom projektu. I ostao je zaglavljen u toj kontradikciji tokom borbe oko Bregzita. Da je Korbin pobijedio na ovim izborima, našao bi se u poziciji da vlada a da pritom većina članova parlamenta iz njegove partije nije bila zainteresovana za socijalistički projekt. I ukoliko Sanders pobijedi, morat će vladati sa većinom demokrata u Kongresu koji nisu zainteresovani za taj projekt. Kontradikcije koje proizilaze iz toga djeluju daleko veće u usporedbi sa onim šta se dogodilo sa Sirizom.
Sunkara: Djeluje kao da se vraćamo na neke dileme međuratnog perioda.
Panič: Ono što je kod priče oko Korbina zaista bilo uzbudljivo i važno nije vezano samo za mogućnost da se pobijedi na narednim izborima. Nikad to nisam ni očekivao. Pobijedio on ili ne, ograničenja onoga šta je zaista mogao da uradi na poziciji vlasti ostaju zaista velika. A isto se odnosi i na Sandersa. Ono što jeste važno je to da je nova generacija predana nastojanju da u 21. vijeku otkrije demokratski put ka socijalističkoj transformaciji. Potreba za socijalističkim projektom postaje sve očiglednija jer logika kapitalizma danas proizvodi ekološke krize koje se mogu riješiti samo demokratsko-socijalističkim planiranjem. Dakle, pokušaj ove nove generacije da to otkrije je nevjerojatno važan – a da li će u tome uspjeti i kako, pokazaće nam vrijeme.
Sunkara: Ipak, razlog zbog čega imamo pravo biti i pesimistični leži u činjenici da, ti i ja sada diskutujemo o ovome, govoreći o “mladosti”, “novoj generaciji”, a ne o organizovanom radništvu na radnim mjestima.
Panič: Ranije, masovne socijalističke partije su bile te koje su organizovale radnički pokret, one nisu predstavljale već postojeću i već stvorenu klasu. Te partije su bile ključni subjekti u stvaranju moderne radničke klase. Jedan od razloga zašto je američka radnička klasa bila toliko ideološki i organizaciono nerazvijena – pa je sebe nazivala “srednjom klasom” – bio je upravo taj što su posle 1896. godine radnici u velikoj mjeri bili izgurani iz političkog procesa, a da iza sebe nisu imali masovnu socijalističku partiju, dok su istovremeno, u drugim dijelovima svijeta nastajale masovne socijalističke partije koje su bile posvećene razvoju kapaciteta samog radništva da o sebi razmišlja kao o radnicima i radnicama.
Osim izbornom politikom, nadolazeća generacija će se morati ponovo baviti i borbom za subjektivizaciju radničke klase. U američkom slučaju, ova borba tek počinje.
Sunkara: Možda bi se sada trebalo vratiti na pitanje na koji način rješavamo, a ne samo prepoznajemo “gvozdeni zakon oligarhije”.
Panič: U najmanju ruku, svijest o tendenciji ka oligarhiji trebalo bi da nas navede da posvetimo puno pažnje pitanju koji organizacioni oblici neće voditi ka okoštavanju nedemokratskih praksi.
Sunkara: Ali i izbjegavati prečice, čak i kada imamo liderku ili lidera, koji bi zbog popularnosti koju ima među narodom, mogao ostati na poziciji vlasti duži vremenski period.
Panič: Da. I iskušenje će uvijek biti veliko. Zbog toga ni nema smisla pretvarati se da je ovo nešto što će jednom biti riješena stvar.
Sunkara: Pretpostavljam da je druga ključna stvar to da ne možemo u nedogled popravljati sistem vodeći se socijaldemokratskim načelima dok ponovo ne naiđemo na prepreku u nadi da ćemo je ovaj put uspješno zaobići.
Kriza 1970ih godina dogodila se nakon desetljeća stabilnog socijaldemokratskog napretka. Ali čini se da mi nemamo to vrijeme, ne samo zato što se ne nalazimo u uslovima poslijeratnog ekonomskog procvata, već zato što imamo i rastuću prijetnju od klimatskih promjena.
Možda lekcija iz svega ovoga treba da bude da, ne možemo samo zahtijevati veća socijalna davanja i pravedniju preraspodjelu bogatstva na kratak rok, već se moramo zalagati za demokratizaciju radnih mjesta i osporavati vlasništvo kapitala.
Panič: Da. Mislim da je to dobro rečeno. U najmanju ruku, Korbin i Sanders bude nadu, jer podstiču novu generaciju ljudi na borbu.
Iako nisam pretjerano optimističan, zaista verujem da ova nova generacija preuzima istorijsku odgovornost na sebe uprkos činjenici da je radnička klasa danas oslabljena, neorganizovana, podijeljena, međusobno suprotstavljena, itd. Sadašnja generacija ima mnogo veće šanse da ovaj projekat iznese zbog kriza i očiglednih nelegitimnosti onih koji nam kažu da se odgovor može naći u ponovnom postizanju sporazuma sa kapitalom što je već pokušano 1950-ih godina.
Mislim da sve više ljudi vidi da stari korporativizam nije moguć. Iz krize koja proizilazi iz ekološke devastacije jasno se vidi da bez demokratskog ekonomskog planiranja nećemo moći da riješimo savremene probleme kao i da ćemo imati i mnoštvo novih. Mislim da su nam šanse veće pod uslovom da možemo razviti institucionalne i organizacione kapacitete za izgradnju subjekta radničke klase kroz transformaciju politike.
_____________________
Leo Panič (1945–2020) je bio kanadski profesor političkih nauka na Univerzitetu Jork u Torontu. Diplomirao je na Univerzitetu u Manitobi, na katedri za ekonomiju i političke nauke 1967. godine. Doktorirao je na Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) 1974.godine disertacijom na temu “Laburistička partija i sindikati”. Glavne oblasti njegovog naučnog interesovanja su: širenje globalnog kapitalizma kao oblika imperijalizma i globalizacijski procesi koje sprovodi SAD uz pomoć institucija poput Ministarstva finansija i Federalnih rezervi. Bio je član uredništva časopisa Socialist Register. Panič je napisao više od 100 akademskih članaka, kao i deset knjiga iz oblasti političke teorije i političke ekonomije.
Baskar Sunkara je američki politički novinar i urednik časopisa Jacobin. Diplomirao je na Univerzitetu Džordž Vašington u Vašingtonu. Redovno piše za širok spektar internet portala ili štampanih časopisa kao što su Vice, Washington Post i The Nation.
Tekst je prvobitno objavljen u časopisu Jacobin 2020. godine.
PREVOD: Tanja Vukša
