Pred vama je važan i iscrpan intervju koji je sa Džoanom Brener (Johanna Brenner), marksističkom feministkinjom, uradio Giorgos Suvlis (George Souvlis). Intervju je prvobitno objavljen 2017. godine u časopisu Salvage. U njemu Džoana govori o eksplanatornom potencijalu materijalističkog pristupa feminizmu, strateškoj orijentaciji trećeg talasa, različitim vidovima borbe i organizovanja radnica, utopijskim vizijama porodice i s tim u vezi progresivnim feminističkim zahtjevima za izgradnju demokratskog društva kao i o mnogim drugim pitanjima važnim za pokretanje diskusije o vezama feminizma i ljevice u sadašnjem trenutku. U nastavku je prvi od tri dela.
Tekst Savremene socijalističko-feminističke strategije, koji je Džoana napisala zajedno sa Nensi Holmstrom (Nancy Holmstrom), možete pronaći u publikaciji Feminizam — Teorija i praksa koju smo objavili u sklopu edicije Studije socijalizma.
Giorgos Suvlis (George Souvlis): Za početak, možete li nam reći koja su to lična iskustva snažno uticala na vaš teorijski i politički rad?
Džoana Brener (Johanna Brenner): Odrastala sam u strogo liberalnoj porodici i bila sam liberalno orijentisana sve dok se nisam uključila u pokret protiv rata u Vijetnamu, gdje sam se upoznala sa antiimperijalističkom politikom, a onda marksizmom i socijalizmom koji se suprotstavljao kako kapitalizmu tako i staljinizmu. U kasnim 1960-im godinama bila sam dio lijevog studentskog pokreta koji se bavio organizovanjem radničke klase. Studirala sam na Univerzitetu Kalifornije, Los Anđeles (The University of California, Los Angeles – UCLA). Organizujući studentsku podršku za divlje, nenajavljene štrajkove, oformili smo grupu koja se zvala Komitet studentsko-radničke akcije (Student Worker Action Committee) koja je ujedno objavljivala i časopis Picket Line u okviru kog smo izvještavali o različitim borbama radništva i lokalnih zajednica u Los Anđelesu. Nisam odmah prihvatila feminizam. Sedamdesetih godina sam se povezala sa socijalističko-feminističkom grupom Koalicija za pravo na abortus i protiv zloupotrebe sterilizacije (Coalition for Abortion Rights and Against Sterilisation Abuse – CARASA) koja je svoje djelovanje započela u Njujorku. Kada su neke od mojih drugarica i prijateljica osnovale ogranak CARASA u Los Anđelesu, povezali smo se sa radikalnim afroameričkim aktivistkinjama koje su se organizovale oko problema zloupotreba sterilizacije. To je bio momenat kada sam počela ozbiljnije da se bavim marksističko-feminističkom teorijom i politikom.
U radu organizovanih revolucionarnih socijalističkih grupa aktivno učestvujem od 1973. godine. One su mi bile zaista važne jer su mi i tokom rada u akademskom polju, pružale političku perspektivu. Većina mog formativnog intelektualnog iskustva proizašla je iz teorijsko-političkih rasprava s kojima sam se susrela kao socijalističko-feministička aktivistkinja i teoretičarka. U mom kutku revolucionarne ljevice, feminizam me otvorio za problematizaciju mnogih pitanja vezanih za uvriježene ideje i organizacijske prakse. Osjećam se zaista povlašćenom što sam bila u prilici da djelujem kao akademkinja na Ženskim studijama (Women’s Studies).
U prvim godinama podučavanja na Ženskim studijama, višestruko su mi koristile dobronamjerne kritike mojih studentica kao i njihovo uzbuđenje oko otkrivanja novih feminizama usredotočenih na pitanja rasizma, kolonijalizma i kvir seksualnosti. Zbog tog iskustva, uvijek sam bila protiv suprotstavljanja “klasne politike” “politikama identiteta”. Naravno da su redukcionistička klasna politika ili liberalne politike identiteta problematične i, u velikoj mjeri, destruktivne. Upravo iz tog razloga, bilo je ohrabrujuće vidjeti oživljavanje jednog novog revolucionarnog i radikalnog aktivizma koji stremi ka jasnom odbacivanju obje suprotnosti kao i spremnost mlađih radikalnih aktivistkinja i aktivista da se bore za inkluzivnije okvire političkog djelovanja.
Suvlis: U svojim spisima iz 1980-ih godina razvili ste materijalistički pristup kako biste objasnili ugnjetavanje žena naglašavajući biološki faktor i rodnu podjelu rada kao posljedicu rađanja. Da li još uvijek zastupate ovaj analitički pristup? Možete li ga detaljnije objasniti, šta on zapravo podrazumijeva?
Brener: I dalje djelujem u okviru marksističkog i materijalističkog teorijskog okvira. Polazna tačka marksističkih feministkinja je ona odakle je i sam Marks krenuo – kolektivni rad. Ljudska bića moraju društveno organizovati rad kako bi proizveli ono što im je potrebno za preživljavanje. Način na koji je organizovan društveno potrebni rad, povratno oblikuje organizaciju cjelokupnog društvenog života. Iako je Marks, kada je govorio o društveno potrebnom radu, mislio na proizvodnju dobara, marksističke feministkinje su pod tim podrazumijevale i reprodukciju ljudskih bića – ne samo međugeneracijsku, već i onu koja se odvija na svakodnevnom nivou – ono što zovemo “socijalnom reprodukcijom”. To nije samo pitanje pukog “uključivanja” žena u analizu jer rodna podjela rada, u okviru socijalne reprodukcije, dodjeljuje ženama odgovornosti za tu vrstu posla. Ovo nam pomaže da uvidimo “materijalnu osnovu”, ili možda je bolje reći, uvjerljivu logiku svih onih životnih odluka koje ljudi donose – ili kako ja volim da kažem, strategije preživljavanja. Dakle, feminističko materijalistička analiza razmatra ne samo prinudu nadničkog rada u kapitalizmu, već i ograničenja koja su na naš individualni život postavile strukture socijalne reprodukcije kao povratnu posljedicu režima kapitalističke akumulacije i zahtjeva za ostvarivanjem profita. To nije samo, niti je prvenstveno pitanje svjesnih namjera kapitalističke klase. Riječ je o temeljnim strukturama kapitalističke političke ekonomije i o tome, kako se u okviru tih struktura, otvaraju određene mogućnosti za borbu, a druge zatvaraju. I ove mogućnosti se vremenom mijenjaju kako kapitalistički razvoj mijenja uslove (na bolje ili na gore) koji oblikuju naše strategije preživljavanja – naša individualna ili kolektivna djelovanja.
Feministkinje su temeljno analizirale diskurse o rodnoj razlici kao i načine na koji su oni tako duboko usađeni u našu kulturu i subjektivnu percepciju. Iako su diskursi o rodnoj razlici korisni, marksističko feminističko stajalište nas navodi na dodatno razmišljanje o tome da se ideje ne održavaju bez utemeljenja u svakodnevnom iskustvu. To je, naravno, bio i jedan od glavnih Marksovih uvida kada je opisivao fetišizam robe u kapitalizmu, gdje odnosi među ljudima preuzimaju oblik odnosa među stvarima. Marks je zapravo tvrdio da je ovaj način razumijevanja svijeta odraz odnosa najamnina u robnoj proizvodnji. To nije “lažna svijest” u smislu ideja koje nameću kulturne i društvene sile; biće da je to ipak svjetonazor koji se izražava i u skladu je sa stvarnim iskustvima u odnosima koji su nametnuti robnim oblikom.
Na isti način, i ideje o rodnoj razlici jesu snažne upravo zato što se temelje na rodnoj podjeli rada unutar socijalne reprodukcije. Rodna podjela rada reprodukuje se unutar porodičnog domaćinstva kao odgovor ne samo na kulturne pretpostavke i socijalne pritiske, već i kao odgovor na privatizaciju odgovornosti za rad neophodan socijalnoj reprodukciji. Nemogućnost socijalizacije poslova brige i njege u kapitalizmu, dakle, daje logiku, čini razumnim, pa čak i produktivnim, diskurse o rodnoj razlici.
Velika je stvar tvrditi da je kapitalizam sklon privatizaciji sfere socijalne reprodukcije. Ukratko rečeno, kapitalistički poslodavci odupiru se plaćanju poreza za podršku socijalnim programima. Upravo zato što poslodavci, a ne radnice i radnici imaju kontrolu nad procesom rada i zato što poslodavci imaju za cilj da izvuku što više viška vrijednosti iz živog rada, ljudske potrebe – posebno onih ljudi koji nisu zaposleni od strane kapitalista – ne mogu se zadovoljiti na način kako je organizovana proizvodnja.
Ni u jednom kapitalističkom društvu nije organizovana proizvodnja koja bi uzimala u obzir, aktivno podržavala i osiguravala društveno neophodan rad njege i brige. Čak ni većina država blagostanja koje primjenjuju politike za “boljitak porodica”, poput Švedske, ne utiču suštinski na politike zapošljavanja privatnih firmi. Kapitalističke države i sa mnogo većim socijalnim davanjima, nego što je to slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama, i dalje prebacuju teret poslova brige i njege na individualna domaćinstva. Čak se i u tim zemljama, socijalni programi smanjuju usljed mjera štednji. Mlade radnice i radnici ostaju bez socijalnih beneficija i rada na puno radno vreme a sve više porodica se bori da zadovolji sopstvene potrebe.
Ovo naravno ne znači da se ne treba boriti za javno finansirane programe i mjere socijalne zaštite koje osiguravaju boljitak porodica, i onda te zahtjeve postavljati pred poslodavcima. Ovakve mjere unapređuju kvalitet života žena iz radničke klase. S druge strane, feministkinje su nasuprot ovoga, tvrdile da “porodične” politike imaju tendenciju i da pogoršaju profesionalnu segregaciju po rodnim linijama, ograniče zaposlenost žena u privatnom sektoru i generalno reprodukuju rodnu podjelu rada u domaćinstvu i u javnoj sferi. Ovo se pokazalo kao tačno čak i u Švedskoj, gde je država domaćinstvima nudila dodatne plaćene mjesece roditeljskog odsustva pod uslovom da ih uzmu muškarci.
Da se vratim na vaše pitanje: tekst koji pominjete bavio se pitanjem koje su u to vreme postavljale mnoge feministkinje: s obzirom na to da je kapitalizam uništio materijalnu bazu patrijarhalne kontrole nad ženama i djecom, barem za radničku klasu (vlasništvo muške imovine u političkoj ekonomiji gdje je proizvodnja organizovana kroz prošireno domaćinstvo), kako onda objasniti ugnjetavanje žena u kapitalizmu? Mnoge feministkinje fokusirale su se na rodnu podelu rada u nuklearnom porodičnom domaćinstvu, tvrdeći da su zakoni, kulturne norme i društvena očekivanja koja isključuju žene iz ravnopravnog učešća u ekonomskom i političkom životu, posljedica toga što se na njih prebacuje teret rada brige i njege žena u kući. Tačno, ali kako objašnjavamo ovo?
Neke feministkinje su tvrdile da zatvaranje žena u kuću koristi kapitalizmu jer je ženski rad neplaćen. Druge feministkinje su tvrdile da je to rezultat dogovora između muškaraca iz radničke klase i poslodavaca, jer ako muškarci zarađuju novac za preživljavanje porodice onda kao “glave porodice” mogu koristiti iste privilegije kao i buržoaski muškarci. Neke feministkinje su tvrdile da su ideje o rodnoj razlici, o ženskoj prirodnoj povezanosti sa sferom domaćinstva, ugrađene u našu subjektivnu percepciju, zapravo ključne za stvaranje ovakve porodične forme. Smatrala sam da su sva ova objašnjenja djelimično istinita, ali da nisu adekvatna. Ovo je komplikovano pitanje, tako da ovdje ne mogu u potpunosti da iznesem argument, ali mogu samo da kažem da sam osjećala da ova objašnjenja nisu dovoljno uzela u obzir ono što su možda mogli biti interesi i potrebe žena. Ovo pitanje naročito važi za žene iz radničke klase: kako je bilo moguće da muškarci ženama nametnu obaveze u sferi domaćinstva. To me dovelo do uloge biologije. Moja argumentacija nije bila da su porođaj i dojenje suštinski suprotstavljeni angažmanu ženskog rada u javnoj sferi rada. Ali izrazito teški uslovi rada koji su karakterisali industrijsku proizvodnju u 19. i 20. vijeku, potisnuli su žene iz nadničkog rada, nakon što su počele da rađaju decu. Samo majke koje nisu imale izbora nastavile su da rade u fabrikama. U mnogim domaćinstvima iz radničke klase, djeca su, prije majki, odlazila da rade. Stoga mi se činilo važnim uzeti u obzir da su mnoge žene iz radničke klase više voljele muškarca hranitelja u porodici od onog što se nudilo kao alternativa. Razmislite o tome, čak i sada, žene koje su se odlučile da imaju djecu, što je danas, uglavnom, stvar izbora a ne imperativ – biti majka i radnica u isto vrijeme je jako teško. A tu su još i sve ostale ljudske potrebe koje treba zadovoljiti tokom cjelokupnog životnog ciklusa. Odgajanje djece zahtijeva intenzivnu socijalnu interakciju. Stariji ljudi postaju nemoćni. Odrasli postaju bolesni. Svima je potrebna intimnost i emocionalna podrška. Na sve to, potrebno je i reprodukovati sebe iz dana u dan – kupovina, kuvanje, čišćenje itd.
Podjela rada je istorijski kontingentna i rezultat je borbe – ali parafrazirajući Marksa, dok mi kao žene kreiramo našu sopstvenu istoriju, ne stvaramo je u uslovima koje smo same odabrale. Dinamika kapitalističkog načina proizvodnje ograničava i otvara mogućnosti za političko delovanje. Vremenom je kapitalistički razvoj promijenio uslove mogućnosti i danas vidimo, nedugo nakon sredine 20. vijeka, eksploziju ženskih protesta.
Djelimično kao rezultat zakonskih i kulturnih promjena za koje se feministički pokret tokom 20. vijeka izborio, a dijelom kao rezultat napada poslodavaca na platu muškog hranitelja, rodna podjela rada u domaćinstvu se na važan način mijenja – majke rade za plate, dok su u nekim domaćinstvima, očevi, a ne majke, primarni njegovatelji.
Uprkos tome, i dalje je slučaj da žene više od muškaraca obavljaju poslove kada je u pitanju briga o djeci. Na primjer, u 2015. godini, među očevima djece mlađe od šest godina, oko 90% njih su bili zaposleni na puno radno vrijeme dok je 44% žena sa djecom ispod šest godina radilo sa punim radnim vremenom. Muškarci jesu povećali svoj udio u radu u okviru porodičnog domaćinstva, ali žene i dalje rade više.
Izuzetno je teško ravnomjerno podijeliti radno opterećenje za nadnicu u javnoj sferi i poslove brige i njege u domaćinstvu. I zaista, u SAD-u parovi koji ravnopravnije dijele poslove to rade oslanjajući se na slabo plaćenu radnu snagu žena – ne samo na plaćenu radnu snagu dadilja, kućnih pomoćnica i njegovateljki, već i izvan kuće (u obdaništima i ustanovama za pomoć starijim ljudima), kao i u proizvodnji jeftine robe koja zamjenjuje domaću radnu snagu (npr. restorani brze hrane, pripremljena jela itd).
Ipak, većina domaćinstava ne može sebi da priušti čak ni slabo plaćene radnice tako da uravnotežuju brigu o deci sa honorarnim ili radom u smjenama, ili pak, neformalnim dogovorima sa familijom i komšijama. Druga domaćinstva se, ipak, oslanjaju na druge preopterećene radnice i radnike sa niskim platama i na jeftine usluge – neadekvatne i nekvalitetne profitno orijentisane centre za čuvanje djece ili dnevne boravke.
Naravno, zahvaljujući feminističkoj borbi, naši ideali u vezi sa porodičnim odnosima su ipak odmakli daleko od stava da “otac zna najbolje”. Ovo je dobra stvar. Ipak, postoji jaz između ideala ravnopravnog učešća u kućnim obavezama i stvarnosti većine domaćinstava – naročito uzimajući u obzir stvarnost samohranih majki.
Drugi deo intervjua možete pročitati klikom OVDE >>>
PREVOD: Tanja Vukša
