Prvi deo intervjua možete pročitati klikom OVDE >>>
Suvlis: U svom tekstu iz 1993. godine The Best of Times, the Worst of Times: US Feminism Today pokušavate da istorizujete prednosti i ograničenja američkog feminizma u 20. vijeku. Vaši zaključci fokusiraju se na perspektive i stratešku orijentaciju trećeg talasa feminizma. Prošle su 23 godine od objavljivanja ovog članka, šta mislite koji su politički zahtjevi, u okviru ovog talasa, ispunjeni, a za koje je još uvijek vrijedno boriti se?
Brener: Emancipatorski pokreti protiv ugnjetavanja 1960-ih i 1970-ih godina ojačali su širok spektar političkog djelovanja. Dominantna orijentacija, međutim, nije bio ni radikalni, ni socijalistički, a ni klasični liberalni feminizam, već ono što ja nazivam feminizmom socijalne zaštite (social-welfare feminism). (Izvan SAD-a gdje su djelovale lijeve partije i gdje su socijalistički politički diskursi bili dostupniji, ova politička orijentacija bi se preciznije definisala kao socijaldemokratski feminizam.)
Feministkinje socijalne zaštite poput liberalnih feministkinja, propagiraju individualna prava i jednake mogućnosti, ali ipak idu i mnogo dalje od toga. One se zalažu za široku državnu potrošnju i za državu koja se aktivno bavi problemima radnica, naročito majki, dvostrukom opterećenošću žena i poboljšanjem njihovog društvenog položaja generalno. Ovakva država pruža javne usluge koje podruštvljavaju rad brige i njege u privatnoj sferi i samim tim, proširuju obim društvene odgovornosti (na primjer, plaćenim roditeljskim odsustvom i nadoknadama za žene koje se brinu za članove porodice).
Ispunjavanje ovih zahtjeva podrazumijevalo je borbu sa strukturama moći kapitalističke klase. Pa ipak, u trenutku kada je feminizam socijalne zaštite bio na vrhuncu, 1970-ih godina, uništio ga je cunami kapitalističkog restrukturiranja koji je sa sobom donijeo i ofanzivu poslodavaca na plate radništva i radne uslove – napad koji je u doba kapitalističke globalizacije samo ojačao. Za uspješnu odbranu od ovog napada bilo je neophodno organizovati politički širok, ofanzivan, radikalan front – koaliciju radničkih sindikata i društvenih pokreta. Umjesto toga, postojeći birokratizovani i rascjepkani sektorski sindikati u tom momentu nisu imali ni interese ni kapacitete za izgradnju pokreta bilo koje vrste, uključujući i odbranu sopstvenog članstva.
Neuspjeh da se odbrani radnička klasa od ove ofanzive u SAD-u, doveo je do političkog pomjeranja u desno. Dok su se ljudi borili za preživljavanje u novom svjetskom kapitalističkom poretku, kolektivni kapaciteti i solidarnost su odumirali, konkurencija i nesigurnost rasli, a individualne strategije za preživljanje postajale su glavna preokupacija ljudi na svakodnevnom nivou. Samim tim, otvorila su se vrata za uspon neoliberalizma koji je liberalni feminizam (i liberalni “multikulturalizam”) ugradio u svoj politički svjetonazor koji je sada postajao hegemon.
Iako su se mnoge feministkinje fokusirale na porast religiozne desnice, mislim da je pošteno reći da se njen angažman i uticaj u političkom prostoru sve više smanjivao. Tokom 1980-ih i 1990-ih godina, religiozna desnica jeste mobilisala ozbiljne i opasne pokrete protiv LGBT osoba i protiv prava na abortus. U posljednjoj deceniji, međutim, potpuno su izgubili bitku oko gej prava.
Kada su u pitanju prava na abortus, situacija je dosta složenija. Glavno dostignuće koje je religiozna desnica izvojevala na federalnom nivou bilo je usvajanje Hajd amandmana (Hyde Amendment) kojim se uskraćuje korištenje federalnih finansija za abortus (što znači da sve žene sa niskim primanjima, čija zdravstvena zaštita ovisi o državno finansiranim programima, moraju da plate abortus). Sa druge strane, desnica je izgubila bitku oko “pilule za dan poslije”, koja je sada relativno jeftina i dostupna bez recepta. Medicinski abortus (izazivanje abortusa sa ljekovima na recept) je takođe široko dostupan. Religiozna desnica je bila uspješna u pokušajima da ograniči pristup postupku abortusa u pojedinim državama. Ova ograničenja dijelom su uspjela jer su glavne žrtve njihovih napada ugrožene grupe žena sa najmanje političke moći – žene sa niskim primanjima i Amerikanke domorodačkog porijekla zavisne od državnog zdravstvenog osiguranja, seoske žene i tinejdžerke. Žene koje imaju privatno zdravstveno osiguranje, žene koje imaju veću kupovnu moć, žene koje žive u urbanim sredinama i dalje imaju pristup abortusu kada im je potreban.
Ovim ne želim implicirati da zatvaranje klinika za abortus ili opresivna pravila koja su donijeta (poput 24 sata čekanja na postupak) nemaju uticaja. Međutim, nivo štete koji je stvoren nije bio dovoljan da mobiliše značajan broj žena u pokušaju da se zaustave republikanski napadi. Tamo gdje je religiozna desnica pokušala da abortus učini nezakonitim, što bi ozbiljno pogodilo sve žene, uglavnom nije uspjela. Primjer toga je i Misisipi, bastion religiozne desnice, koji je poražen u pokušaju da definiše život od početka začeća.
Daleko efikasniji u marginalizovanju feminizma socijalne zaštite bila je “modernistička desnica” – tačerski/reganski napad na državnu regulaciju, diskurs o neefikasnoj državi blagostanja kao i romantizacija i promocija slobodnih, individualnih prilika na tržištu. Taj diskurs, nekada prikriveno, a u određenim situacijama i otvoreno rasistički nastrojen, fokusirao se na “kulturu sirotinje” siromašnog afroameričkog stanovništva koju je navodno omogućila socijalna država. Bil Klinton (Bill Clinton) i liderstvo demokratske partije prilagodili su se ovim diskursima implementirajući republikanske programe za borbu protiv kriminala i politike “zakona i reda”. Isto tako, suprotstavljali su se programima socijalne zaštite za samohrane majke optužujući ih da parazitiraju na državnom budžetu. Zatečene između demobilisane radničke klase i Demokratske stranke koju je progutao neoliberalizam, mnoge mejnstrim feminističke aktivistkinje i organizacije, i same su počele da se prilagođavaju neoliberalnom poretku.
Čak i unutar ovakvog neoliberalnog poretka svjedočili smo i značajnim promjenama rodnog režima koji je izazvao feminizam drugog talasa. U mjeri u kojoj je liberalni feminizam želio da ukloni setove diskriminatornih zakona i socijalnih normi koje iznova reprodukuju ženinu podređenost u porodičnom, društvenom, ekonomskom i političkom životu, bio je izuzetno uspješan. Ali, upravo taj uspjeh, sa druge strane, težio je ka ponovnom učvršćivanju neoliberalnih vizija kako ravnopravnost žena treba da izgleda. U međuvremenu, marginalizacija feminizma socijalne zaštite ostavila je na cjedilu mnoge žene iz radničke klase za čije osnaživanje je potrebno mnogo više od “jednakog pristupa” u visoko konkurentnom i hijerarhijskom socijalnom, političkom i ekonomskom sistemu. Tokom posljednje tri decenije, klasne razlike među ženama su se povećale.
Iako je politika socijalne zaštite koja odražava interese radničke klase marginalizovana, ona ipak nije nestala. Politika “intersekcionalnosti” koju su u prvom redu razvile afroameričke aktivistkinje sa jedne i akademkinje sa druge strane, djeluje i dalje kroz različite feminističke prostore. Tokom posljednje dvije decenije, žene sindikalistkinje, žene koje rade u organizacijama za prava imigranata i ekološku pravdu, žene koje se organizuju u lokalnim zajednicama zajedno sa mladim transrodnim aktivistkinjama i aktivistima, aktivistkinje na fakultetima kao i mnoge druge, i dalje se bore za inkluzivnije politike.
Mislim da se Platforma Pokreta za živote crnaca i crnkinja (The Movement for Black Lives) može smatrati jednom od najnaprednijih političkih vizija koju smo ikada vidjeli u Sjedinjenim Državama a proizašla je iz razmišljanja, aktivizma i lekcija naučenih unutar ovih društvenih pokreta.
Širenje otpora inauguraciji Donalda Trampa (Donald Trump) pokazalo je i koliko je daleko otišao ovaj intersekcijski feminizam. Ženski marš u Vašingtonu nastao je iz objave pristalice Hilari Klinton (Hillary Clinton) na Fejsbuku. Kako je ideja o okupljanju sve više rasla tako je i sve više reflektovala neoliberalne feminističke politike koje su karakterisale i Hilarinu predizbornu kampanju – usredsređujući se prvenstveno na Trampovu mizoginiju i strahove oko njegovog intervenisanja protiv abortusa u Vrhovnom sudu pravde. Ali ubrzo nakon toga, grupu koja je pokrenula ideju mobilizacije, istisnuo je organizacioni odbor samog marša koji je insistirao na mnogo širem i inkluzivnijem programu ovog događaja. Vizija i politička platforma Marša žena u Vašingtonu predstavlja savremeno oživljavanje politika socijalne zaštite koje su zahtijevale feministkinje drugog talasa ali prožeta i produbljena perspektivom intersekcionalnosti. Mislim da je ovo izuzetno važan korak naprijed i mislim da je vrijeme da mi, ljudi sa ljevice, na njemu nastavimo dalje da gradimo.
Foto: Molly Adams, flickr/mollyswork
Suvlis: U istom tom tekstu pominjete “da je sada postalo obavezujuće pozivati se na ideju da se ‘rod, rasa i klasa presijecaju’ što je dobar početak, ali ne i politička strategija”. Dvadeset i sedam godina kasnije, dijelite li i dalje ovu kritiku prema teoriji intersekcionalnosti? Šta su po vama ograničenja a šta doprinosi ovog pristupa, kako u teoriji tako i u praksi?
Brener: Ja zapravo nisam bila kritična spram teorija intersekcionalnosti. Mislim da je dobra ulazna tačka za političku strategiju. Ali tada me je zaista frustrirao jaz između, s jedne strane, priznavanja rasnih/klasnih ukrštanja unutar feminističke misli, posebno u akademiji, i s druge strane, stvarne političke prakse onih feministkinja koje su se prilagođavale skretanju u desno u američkoj politici.
Mislila sam da u ovoj intersekcionalnoj vezi “rasa/rod/klasa” postoji tendencija udaljavanja od kategorije “klase”. U mnogim feminističkim raspravama o klasnim razlikama naglasak je bio na demarkacionoj liniji između bijelih žena iz srednje klase (koje su se preciznije rečeno, reprodukovale u profesionalnoj/menadžerskoj klasi) i afroameričkih žena iz radničke klase. Analiza i kritika feminizma koju su isporučile afroameričke feministkinje bila je zaista važna jer je ukazivala na ove podjele, kritikujući načine na koje su se i sama feministička misao i politika reprodukovali. Međutim, kao socijalistička feministkinja, željela sam pored toga, ukazati na strategije za prevazilaženje rasnih podjela i izgradnju klasne solidarnosti među crnim i bijelim ženama unutar radničke klase – gde će revolucionarni socijalističko-feministički pokreti i biti razvijeni.
Druga moja zamjerka spram intersekcionalizma kao teorijskog okvira u vezi je sa marksističkim određenjem klase. U nekom smislu, klasu vidim na isti način na koji je vide i druge feministkinje – kao jednu od “ukrštajućih” osa moći i privilegija koje definišu društvenu poziciju i stavove u okviru kojih djelujemo. Ipak, kao marksistkinja, također želim naglasiti “klasne odnose proizvodnje”. Stoga sam, u zaključnom poglavlju svoje knjige, ponudila vizuru intersekcionalnosti iz marksističke perspektive. Polazeći opet od ideje o strategijama preživljavanja (koje mogu biti individualne ili kolektivne), pokušala sam pokazati – primjerom feminizma i borbe za afroamerička građanska prava – političke, društvene, kulturne procese u okviru kojih je “fordistički” režim akumulacije stvorio uslove za uspon tih društvenih pokreta, ali i prelazak na “fleksibilnu akumulaciju” koja ih je istovremeno podrivala. Mislim da je važno razumjeti tu vezu kako bismo razvili strategije za pomjeranje u naprijed.
Slažem se sa Adolfom Ridom (Adolph Reed) koji je tvrdio da je uspon neoliberalizma stvorio uslove za uspon crnačke elite, reprodukovane iz menadžerskih struktura i političke klase, koja je držala lekcije siromašnim afroameričkom stanovništvu iz radničke klase o njihovim brojnim nedostacima. Pretvarajući se da govori u ime cjelokupne afroameričke populacije, prevashodno je predstavljala sopstvene interese. Na isti način je liberalni feminizam, utemeljen u istoj toj profesionalnoj/menadžerskoj klasi, usmjerio svoje napore na problem “staklenog stropa”. Pored toga, uz nasilni i autoritarni neoliberalni državni poredak javila se vrlo jaka tendencija “zakona i reda” u okviru mejnstrim feminizma. Zagovarajući politike protiv rodnog/seksualnog nasilja došlo je do političkog udruživanja grupa koja su zahtijevala prava žrtava sa jedne strane, i policije i konzervativnih političara, sa druge.
Feminizam i drugi pokreti protiv ugnjetavanja biće međuklasni pokreti i samim tim, nametnuće se i pitanje “ko će imati hegemoniju unutar tih pokreta?”. Čiji će svjetonazor odrediti zahtjeve pokreta, kako će se ti zahtjevi artikulisati i legitimizovati, i na temelju čega će se ti pokreti organizovati.
Uzimajući u obzir trenutno stanje stvari, odgovori na ova pitanja su da je to profesionalna/menadžerska klasa. Ipak, kad ljudi iz radničke klase stupe na političku pozornicu, odnosi moći unutar društvenih pokreta mogu se i promijeniti.
Suvlis: Šta mislite o tvrdnji Nensi Frejzer (Nancy Fraser) da se tokom nekoliko desetljeća feministički pokret upleo u opasnu vezu s neoliberalnim naporima izgradnje društva slobodnog tržišta? Slažete li se sa kritikom koje su iznijele Brena Bandar (Brenna Bhandar) i Denis Fereira Silva (Denise Ferreira Silva) tvrdeći da se ovakvo shvatanje Nensi Frejzer može podvesti kao evropocentrično?
Brener: Slažem se sa njihovom kritikom, što bi trebalo biti jasno iz onoga što sam rekla o sudbini feminizma drugog talasa. Tvrdeći da je feminizam bio produžena ruka neoliberalizma, Nensi Frejzer uzima specifičan primjer liberalnog feminizma i poopštava ga kao primjer feminizma u cjelosti. Brena Bandar i Fereira Silva sasvim su u pravu kada tvrde da su tokom neoliberalnog perioda, crkinje i marksistkinje iz zemalja trećeg svijeta itekako pružale otpor liberalnom feminizmu koji je dominirao u mejnstrim politici. Borbe i izazovi koji su se ticali političkih perspektiva feminističkog zagovaranja bili su prisutni tokom čitavog 20 vijeka. Na primjer, afroameričke aktivistkinje gurnule su u drugi plan grupe koje su se fokusirale isključivo na zagovaranje prava izbora (organizacije poput NARAL ili Planirano roditeljstvo [Planned Parenthood]). Izbjegavajući da koriste buržoasku liberalnu argumentaciju “privatnosti” za odbranu od abortusa, istovremeno su postulirale diskurs o “reproduktivnim pravima” koji ne može tako lako da se inkorporira u neoliberalnu ideologiju. Ove aktivistkinje su dovele u pitanje i feminizam “zakona i reda” koji je dominirao u zagovaranju borbe protiv rodnog nasilja. Dodatno, razvile su alternativne strategije (kao što su otvorena skloništa i restorativna pravda) i analizirale kako je interpersonalno nasilje povezano sa nasiljem koje država sprovodi u sopstvenim zajednicama (vidi, na primjer, internet stranicu Incite!).
Na međunarodnom nivou, tačno je i da su neke organizacije poput fondacije Feministička većina (Feminist Majority foundation) podržale američku intervenciju u Afganistanu. Međutim, postoje i dobro organizovane feminističke antiratne grupe, kao što su Roze kod (Code Pink) i Mame (Madre), ali i druge feminističke organizacije koje itekako odbijaju i osporavaju neoliberalne razvojne politike kao što je npr. Ženska organizacija za okoliš i razvoj (Women’s Environment and Development Organization). Pokret Kritički otpor (The Critical Resistance) organizovao je mnoge mlade ljude u borbi protiv autoritarne države iz feminističke, antirasističke i antikapitalističke perspektive. Mnoge aktivistkinje i aktivisti, koji su bili na čelu najradikalnijih društvenih pokreta posljednjih godina, poput Životi crnaca i crnkinja su bitni (Black Lives Matter) i Sanjara (Dreamers), politizovali su se djelujući u okviru različitih opozicionih pokreta kao i na univerzitetskim kampusima gdje su ženski studijski programi razvijali intersekcionalnu analizu. Uspon interneta otvorio je daleko više prostora za problematizaciju liberalnog feminizma i promociju radikalnijih, antikorporativnih feminističkih perspektiva. Isto važi i za mnoge druge društvene pokrete.
Još jedan od problema argumentacije Nensi Frejzer je njen neuspjeh da zapravo objasni politička dešavanja koja je posmatrala. Njeno glavno objašnjenje je da su liberalni feminizam i neoliberalizam u “partnerskom odnosu” – u smislu da su ideološki kompatibilni. Da, naravno da jesu. Ali kako objašnjavamo jačanje “modernističke desnice”. Ja sam pokušala ponuditi materijalističku analizu ovog ideološkog/političkog pomaka od “liberalizma države blagostanja” koji je dominirao u periodu poslije Drugog svjetskog rata u SAD-u, fokusirajući se na procese koji su kroz kapitalističko restrukturiranje i globalizaciju potkopavali ionako slabe mehanizme odbrane radničke klase.
Naravno da je sudbina feminizma socijalne sigurnosti usko povezana sa sudbinom širih institucija borbe radničke klase. Dok je kapitalističko restrukturiranje onemogućilo implementaciju radikalnih zahtjeva drugog talasa, intenzivni poremećaji u ekonomskom i društvenom životu, danas, širom svijeta, stvaraju uslove za pojavu feminističkog aktivizma na čelu sa ženama iz radničke klase. Mislim na radničku klasu u najširem smislu – bilo da su u pitanju žene zaposlene u (ne)formalnoj ekonomiji, poljoprivrednice ili one koje obavljaju neplaćene poslove.
Treći deo intervjua možete pročitati klikom OVDE >>>
PREVOD: Tanja Vukša
