Rasprava o društvenom položaju žena danas mora postaviti pitanje o cjelini društvene sredine u kojoj se ispoljava društveni život. Potrebno je posvetiti pažnju onome što konstituiše i okružuje živote žena a što je dominantno uslovljeno reprodukcijom kapitalističkog načina proizvodnje i sistema društvenih odnosa. Zato bi trebalo govoriti o svojevrsnoj poetici proizvodnje društvenog života koja ne upravlja striktno proizvodnim procesima već određuje uslove i mogućnosti za samorealizaciju žena. U svijetu u kojem je kapital, a ne potrebe ljudi, pretpostavka i rezultat proizvodnje društvenog života, mogućnosti ženskog razvoja ostaju osakaćena varijanta ostvarenja njenog punog ljudskog potencijala. Činjenica je da u kapitalizmu ogroman broj ljudi ne uspijeva da realizuje svoje potencijale što naročito važi za žene čija degradirana pozicija predstavlja nužan uslov i operativnu formulu postojećeg sistema proizvodnje. Zato svaka rasprava o pitanju šta to žene u stvari hoće nosi sa sobom neophodnost suočavanja sa dominantnom formom proizvodnje koja određuje njen socijalno ekonomski status sa bitno ograničenim resursima i moći.
Savremene analize ekonomskih trendova ukazuju na neadekvatan tretman žena u javnoj sferi, kojima se negiraju uvriježena shvatanja o uspješnoj eliminaciji ženske podređenosti. Istina je da je regrutacija većinskog dijela ženske populacije u javnu sferu proizvodnje predstavljala zaista veliki i važan doprinos kada je u pitanju realizacija jednog aspekta ženske emancipacije, ali i dalje se nedovoljno dovodi u pitanje pod kojim okolnostima i u kakvim aranžmanima. Veliki broj istraživanja, polazeći od proizvodnih aktivnosti žena, dokazuju njen drugorazredni status na tržištu rada navodeći kako se ženska radna snaga i dalje suočava sa velikim brojem prepreka i ograničenja koja se jako teško prevazilaze. Problemi se prije svega tiču zapošljavanja, nejednakih šansi za dobijanje „boljih“ naknada i pozicija na radnom mjestu, hijerarhijske strukturacije po polu u sferi uticaja i odlučivanja itd. Usljed hronične nezaposlenosti žena, problem zapošljavanja je naročito akutan s obzirom na situaciju u kojoj i loše plaćeno radno mjesto postaje nekom vrstom privilegije. Treba napomenuti i da usljed deficita radnih mjesta, žene češće gube i teže nalaze posao zbog čega su često izdržavana lica. „Sretnice“ koje pak rade, u usporedbi sa muškom radnom snagom, manje su plaćene i mnogo više zarobljene repetitivnim poslovima čak i u onim sektorima u kojima su dominantno zaposlene. U profesijama u kojima dominira ženska radna snaga one su i dalje zadužene za obavljanje nižih poslova nego muški zaposlenici a i dalje je dominantan trend smanjivanja nadoknada u onim zanimanjima koja postaju feminizirana usljed nesrazmjerno većeg broja ženskih zaposlenica.
Ovakva razmatranja se čine naročito važnim danas, u svjetlu ekonomskih kriza i mjera štednji, kada se niska proizvodnost i visoka stopa nezaposlenosti, nastoje riješiti vraćanjem žena u domen porodice. Strukturalna kriza kapitala, koja se manifestuje preko ekonomskih i društvenih kriza, pogađa svom svojom silinom upravo ženu, koja u prosjeku, u većini zemalja, predstavlja ekonomski ranjivu kategoriju stanovništva. Efekti mjera štednje koje vode značajnom gubitku socijalne zaštite i javne infrastrukture (obdaništa, zdravstvenih i drugih ustanova za njegu i staranje) reflektuju se naročito na žene. S obzirom na to da su poslovi njege i brige sve manje socijalizovani, i da vlada, pravdajući se štednjom, ukida ovakve usluge, dodatni rad, kako bi se nadomjestilo povlačenje socijalnih funkcija države, svaljuje se u najvećem broju slučajeva na leđa žena. Privatizacija poslova brige i njege posljedično vodi ka većoj privatizaciji sfere domaćinstva a samim tim i povećanju privatnog i neplaćenog rada žena. Ovo nesumnjivo dovodi do restauracije tradicionalnog okvira porodičnog života, podrazumijevajući ženinu dodatnu brigu i obaveze prema djeci, starijim ili bolesnim članovima porodice, bez nužne infrastrukture koja bi trebalo da olakšava organizaciju svakodnevnog života. Samim tim, ženski rad, ostaje nepriznat i neplaćen, dok ujedno služi kao pokriće rezanja državne potrošnje. Pored ovoga, smanjenje i smrzavanje plata, skraćivanje radnog vremena, kao i brojna otpuštanja, dominantna su upravo u javnom sektoru, gdje žene čine nesrazmjerno veliki broj radne snage. Vidljiva su i smanjenja penzionih naknada uz povećanu dobnu diskriminaciju za odlazak u penziju, uslovljavajući tako još nesigurniji položaj brojnih žena koje nisu više u radnom odnosu. Posljedice finansijskog udara na javne penzione fondove još su izraženije ako se uzme u obzir da žene češće prekidaju radne odnose i zarađuju manje od muških radnika.
Naznake o razmjeri rodne segregacije na tržištu rada crpe se i iz povećanog broja žena koje se proizvode kao rezervna armija rada u kategoriji privremeno zaposlenih radnica. Žene se dodatno ohrabruje da rade poslove koje karakterišu prekarni uslovi rada, često i za nižu nadnicu i bez socijalnog osiguranja, porodiljskog dopusta itd. Usljed uvriježene pretpostavke o ženskoj primarnoj ulozi u porodici, fleksibilni oblici rada se, bez ikakvih suspenzija, promovišu kao idealan obrazac ženske zaposlenosti jer omogućavaju pomirenje obaveza u privatnoj i javnoj sferi. Nemajući zakonsku zaštitu unutar radnog zakonodavstva, prekarna radna snaga koju dominantno čine žene, upravo služi interesima kapitala jer ne ostvaruje jednaka prava na naknadu i bolovanje. Prihvatanje nestandardnih oblika rada, kao što su rad na određeno i rad sa nepunim radnim vremenom treba posmatrati u sklopu globalnih trendova kada strukturne promjene na makro nivou zahtijevaju prekarizaciju radnih procesa, pogoršane uslove rada i jeftiniju radnu snagu.
Marginalizacija žena na tržištu rada uveliko je određena porodičnim obavezama koje stvaraju daleko veću radnu opterećenost žena u domaćinstvu a samim tim i daleko lošije uslove za njihov angažman u javnoj sferi rada. Neaktivnost žena na tržištu rada se najčešće pominje kao glavni indikator u kontekstu diskriminacije i nejednakog tretmana žena u društvu, ali najčešće zanemarujući strukturalnu povezanost plaćenog u javnoj i neplaćenog rada u sferi doma. Zavisnost kapitala o neplaćenom radu u privatnoj sferi višestruko je povezana sa tretmanom ženske radne snage u javnoj sferi. Patrijarhalni rezon da je mjesto žene u porodici i vođenju domaćinstva, te da ona ima sporednu društveno-ekonomsku ulogu i dalje opstaje uprkos ženinim izlaskom u javnu sferu i njenom realnom ekonomskom doprinosu. Ženina uloga se i dalje ideološki čvrsto smješta u okrilje porodičnog domena što rezultira višestrukim posljedicama na štetu žena naročito kada se uzme u obzir usklađivanje njene rodne uloge i profesionalnih aranžmana. Od njih se i dalje očekuje primarno ispunjavanje porodičnih funkcija i majčinske uloge, jer se hijerarhija odnosa i uloga u patrijarhalnom obrascu još uvijek nije prevazišla. I dalje su generisane uvjerenjem da je njihova funkcija u porodici od prvorazrednog značaja i da su one jedine ili dominantno te koje treba da zadovolje esencijalne potrebe u aranžmanu porodične sfere. Na taj način, ženski neplaćeni rad u domaćinstvu postaje ključan za cjelokupan društveno ekonomski sistem jer ga opskrbljuje radnom snagom povratno održavajući proces kapitalističke akumulacije. U sklopu toga, veliki broj feministkinja tvrdi da, bez obzira na to što je neplaćeni kućni rad isključen iz radnog ugovora, njegova realna egzistencija je esencijalna i imperativna za cjelokupni ekonomski sistem, koji na uštrb njega, ostvaruje veliki dio bogatstva, pa i do 40% u razvijenim zemljama. Samim tim, kapital se amnestira od troškova reprodukcije radne snage prebacujući račun ženama koje plaćaju cijenu svojim učešćem u radu koji ostaje nevidljiv za društvo.
Imajući sve ovo u vidu, mnoge feministkinje lijeve orijentacije su, u svojim analizama materijalnog položaja žena u kapitalizmu, problematizovale sistem tržišne ekonomije, tvrdeći kako sam deklarativni princip o rodnoj jednakosti žena u takvom okviru, ne uspijeva da uzdrma izbalansiranost ekonomske djelatnosti sa imperativima tržišta i profita. Samim tim, usredsređujući se na kritiku rodne segregacije u društvu, skreće se pažnja na razumijevanje načina na koji kapitalizam proizvodi i reprodukuje rodne opresije kao i na činjenicu da su patrijarhalni odnosi duboko povezani sa kapitalizmom i njegovom unutrašnjom logikom.
Odgovor na pitanje šta to žene zapravo hoće treba tražiti u marksističkom korpusu feminističke misli i prakse. „Potrebno je podruštviti kućne poslove i okončati polnu podjelu rada u svim zanimanjima i društvu u cjelini. To je zahtjev čije je ispunjenje veoma teško i mora biti praćen svešću o potrebi da se istovremeno traže novi putevi za rušenje kapitalizma i stvaranje jednog novog, stvarnog neseksističkog socijalizma.“ 1
Dok god se ovakav zahtjev ne ispostavi kao nužan i urgentan, feminističko djelovanje će se svesti na eklektičku praksu bez prave vlastite fizionomije.
Tanja Vukša je članica Centra za politike emancipacije.
Verzija ovog teksta je prvobitno objavljena u magazinu Liceulice.
_____________________
1. Ellen Malos, prema Slobodanka, Nedović. 2005. Savremeni feminizam: Položaj i uloga žene u porodici i društvu. Beograd: Centar za unapređenje pravnih studija/CESID. str 67. ↩
