Voda mora biti dostupna svima bez obzira na imovinski status.

Male hidroelektrane (MHE) ugrožavaju reke i njihovu gradnju treba odmah zaustaviti.

Voda je osnovno ljudsko pravo.

Šta su javna dobra?

Jovana Timotijević

Trebalo bi, pre svega, napraviti razliku između pojma javne svojine i javnog dobra. Iako povezani, neretko se ova dva pojma i izjednačavaju. Ipak, videćemo da je njihovo razgraničenje važno ne samo za sagledavanje ekonomskih i političkih procesa kojima svedočimo danas, već i za razumevanje urgentnosti postavljanja pojma javnog dobra u fokus borbe za pravednije društvo.

Naspram privatne svojine, naše istorijsko iskustvo poznaje još i zadružnu, društvenu i javnu svojinu. U slučaju privatne svojine, proizvodnja, upravljanje i raspolaganje resursom (bilo da govorimo o konkretnom proizvodu ili usluzi) u potpunosti je u nadležnosti privatnog vlasnika – vlasnik odlučuje o tome ko će imati pristup određenom resursu i pod kojim uslovima. Zadružna svojina podrazumeva izvestan vid „kolektivne privatne svojine“, gde je određena zajednica (ma koliko zatvorena ili inkluzivna, brojna ili ne) odgovorna za proizvodnju, definisanje principa upravljanja i korišćenja resursa. Ona tako može odlučiti da će pristup resursima ograničiti samo na svoje članove ili otvoriti slobodan pristup svima. Javna svojina podrazumeva pre svega državno vlasništvo nad resursima. Značajno, međutim, kod javne svojine, jeste i to ko njome upravlja. U realno postojećem socijalizmu u Jugoslaviji preovladavao je model društvene svojine, u kojoj je upravljanje, u manjoj ili većoj meri, sa državnog nivoa prepušteno samim preduzećima i radništvu zaposlenom u njima. Poslednjih decenija povratka i dominacije kapitalističke logike u ekonomskim i političkim procesima u društvu, društvena svojina je u potpunosti privatizovana, dok je upravljanje državnom svojinom u velikoj meri monopolizovano od strane političke elite na vlasti kroz različite mehanizme (organe državne uprave i javna preduzeća). Iako član 86. Ustava Republike Srbije prepoznaje nominalno tri tipa svojine, u praksi su dominantne državna (javna) svojina i privatna svojina, dok je zadružna svojina nedostatno zakonski regulisana i ideološki marginalizovana.

To što država kroz pravo vlasništva polaže pravo na regulaciju određenog javnog resursa, nije dovoljno da bismo nešto nazvali javnim dobrom. Predloženi nacrt Zakona o naknadi korišćenja javnih dobara definiše javno dobro kao „prirodno ili ljudskim radom stvoreno dobro koje je posebnim ili ovim zakonom utvrđeno kao prirodno bogatstvo, dobro od opšteg interesa ili dobro u opštoj upotrebi“. Postavljanjem ove tri odrednice, koje su veoma različite u svojim posledicama, kao ravnopravne mogućnosti za određivanje javnog dobra, zakonski se dopušta da opšte dobro ne mora biti nužni uslov za neko javno dobro. Na taj način, voda, recimo, može biti tretirana kao prirodno bogatstvo koje neko privatno lice može eksploatisati (uz nadoknadu državi) uprkos opštem, a za sopstveno dobro.

Naspram preširokoj definiciji koju ovaj nacrt zakona sugeriše, a koja omogućava brojne mehanizme prisvajanja i ograđivanja javnih dobara, ono što neki resurs čini javnim dobrom mora biti i društveni konsenzus da su u pitanju resursi koji se ni na koji način ne smeju otuđiti, te kojima mora biti zagarantovan pristup za sve članove društva. Morali bismo se, dakle, dogovoriti šta smatramo osnovnim uslovima neophodnim za dostojanstven život, a onda i koji resursi te uslove omogućavaju i iz njih izvesti i okvir javnih dobara. Javnim dobrima tako treba smatrati i obrazovanje i zdravstvo i socijalnu zaštitu, kao i komunalne usluge i resurse koji omogućavaju svakodnevne uslove za opstanak, a onda i lični razvoj svakog člana i članice društva.

U situaciji u kojoj postoji konstantni pritisak da se sve sfere naših života podvedu pod tržišnu logiku, borba za javna dobra se jednako mora voditi i na terenu redefinisanja samog koncepta i doslednog prevođenja takve definicije u zakonski okvir, kao i na terenu konkretnih politika koje se tiču javnih dobara.

Centar za politike emancipacije
Strahinjića Bana 30
Beograd
info@cpe.org.rs
www.cpe.org.rs
Copyleft 2018 CPE
Partnerske organizacije