Voda mora biti dostupna svima bez obzira na imovinski status.

Male hidroelektrane (MHE) ugrožavaju reke i njihovu gradnju treba odmah zaustaviti.

Voda je osnovno ljudsko pravo.

Ali zar nije tendencija u svetu da se upravljanje prepušta privatnim kompanijama, tako je efikasnije?

Luka Petrović

Privatni sektor se često prikazuje kao efikasniji i racionalniji od javnog, a privatizacija kao neizbežni magični štapić koji predstavlja rešenje za sve moguće probleme. Primeri iz sveta nedvosmisleno pokazuju da su privatizacije donosile različite probleme od slučaja do slučaja. Proces privatizacije upravljanja vodama često je od samog početka bio problematičan te su građani i građanke protestvovali zbog isključenosti iz procesa predaje/prodaje sopstvenog javnog dobra. Očigledna težnja privatnih vlasnika za maksimalnom zaradom u nekim slučajevima dovodila je do toliko visokih cena da su ljudi usled prezaduživanja morali da se oslanjaju na alternativne izvore vode. Kao odraz potpune bezobzirnosti korisnici su i isključivani sa mreže. Oni koji su živeli u najsiromašnjim oblastima nisu morali da brinu o tome jer neretko nisu bili ni priključeni na mrežu. Uz navedene direktne posledice, analiza negativnih iskustava je pokazala da često nije bilo dugoročnih planova od strane kompanija (što je očekivano), ali ni od strane vlade čija je dužnost da javna dobra troši na održiv način.

Početkom 1980-ih su se mnogi gradovi u svetu odlučili da prepuste upravljanje svojim vodovodima privatnim korporacijama. Ipak, posledice su bile katastrofalne, tako da smo trenutno svedoci sasvim drugačijeg procesa – od 2000. do juna 2017. godine je 267 vodovoda širom sveta, koje koristi oko 100 miliona ljudi, vraćeno u javno vlasništvo. Dobrobiti rekomunalizacije su bile višestruke, a kao glavne se uzimaju: smanjenje troškova, kvalitetnija usluga, finansijska transparentnost i povratak operativne kontrole nad javnim dobrom. Vraćaju se u javno vlasništvo u svim delovima sveta: i u „sređenim zapadnim državama“, kao što su Francuska, SAD, Kanada ili Nemačka, ali i u onim siromašnijim, (polu)perifernim državama, poput Bolivije, Indonezije, Ugande ili Libana, u kojima je često i mnogo lakše uticati na političke tokove, ukoliko ste vlasnik velike korporacije. Argument da bi vodovode trebalo privatizovati kako bi se „išlo u korak sa svetom“, više ne stoji. Činjenice pokazuju suprotno – vodovodi se polako vraćaju u javno vlasništvo, čak i kada je potrebno platiti velike penale kako bi se raskinuli štetni ugovori.

Berlin je 1999. godine prodao 49,9% vlasništva nad svojim vodovodom kompanijama RWE Aqua GmbH i Vivendi (sada Veolia Wasser Gmbh), a grad je garantovao ovoj kompaniji određenu stopu profita. Ukoliko garancije ne bi bile ispunjene, grad, odnosno građani, bi bili dužni da plate penale kompaniji. Koristi od prodaje imala je isključivo privatna kompanija. Cene vode su skočile za 35%, a Veolia je ostvarila profit od 1,5 milijardi evra, dok su opale investicije u vodovodnu mrežu. Zbog toga je grad, nakon referenduma iniciranog od strane društvenih pokreta, 2012. godine odlučio da u potpunosti povrati vlasništvo nad vodovodom, a čitav proces privatizacije doveo je do gubitka za grad Berlin od 2 milijarde evra.

Pariski vodovod dat je u zakup 1984. godine dvema privatnim kompanijama – Veolia i Suez na 25 godina, a 2002. godine otkriveno je da su cene vode za 25% do 30% veće od realnih. Kada je ugovor istekao, grad nije želeo da nastavi saradnju sa privatnim kompanijama, već je formirao upravni savet vodovoda, u kojem su garantovana mesta imali radnice i radnici vodovoda i predstavnici društvenih pokreta. U prvih 5 godina nakon vraćanja u javno vlasništvo ušteđeno je 30 miliona dolara, cena voda je snižena, a formirani su i solidarni fondovi kojima je garantovano pravo na stanovanje i pravo na vodu siromašnim stanovnicima grada.

Tačno je da javna preduzeća često služe kao sredstvo zadovoljavanja interesa vladajućih partija što neizbežno utiče i na kvalitet njihovog rada. Ali, to ne može biti razlog za privatizaciju jer će nju sprovesti upravo iste stranke koje uzurpiraju taj položaj. Privatizacijom vodosnabdevanja bili bismo onemogućeni da utičemo na donošenje odluka u oblastima koje nas se direktno tiču. Kratkoročno, nešto novca bi se slilo u državnu kasu, ali na duži rok interesi privatnih vlasnika su takvi da bi neminovno naštetili javnom interesu, što međunarodna iskustva nedvosmisleno pokazuju. Umesto toga, rešenje je u zalaganju za formiranje nadzornih tela i reforme javnih preduzeća kako bi način njihovog poslovanja bio transparentan, kontrolisan i u korist građana.

Centar za politike emancipacije
Strahinjića Bana 30
Beograd
info@cpe.org.rs
www.cpe.org.rs
Copyleft 2018 CPE
Partnerske organizacije